Umirovljeni svećenik Pavao Markač, rođen 7. rujna 1948. godine u Goričanu, će u nedjelju, 11. kolovoza 2024. godine, pred Veliku Gospu, u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Svetoj Mariji proslaviti svoju Zlatnu misu. Iza njega je 50 godina svećeništva, od čega je duge 22 godine proveo živeći i za župljane Svete Marije. Porazgovarali smo s njim povodom njegove Zlatne mise u mjestu uz kojem je proveo duge 22 godine i ostavio neizbrisiv trag u srcima mještana.
Jeste li oduvijek znali da ćete biti svećenik, kako ste se odlučili za to?
Drago mi je da ste mi postavili to pitanje. Već odavno, od djetinjstva nešto me uvijek vuklo prema oltaru i stalno sam bio i ministrant, sudjelovao u molitvama, svetim misama, krunicama… Nisam mogao odoljeti, a da ne bih bio blizu crkve. Tako da sam to osjećao od malena. Kad ne bih bio svećenik, bio bih najnesretniji jer svećenik je poziv, ne zvanje. To je nezasluženi božji dar.
Gdje ste se školovali?
Završio sam osnovnu školu u svom rodnom Goričanu, a zatim sam u Zagrebu na Šalati pohađao 4 godine Međubiskupijsko sjemenište, gdje sam maturirao i zatim išao 6 godina na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. U međuvremenu sam išao i u vojsku i bio na Vršcu (Banat). Zaredio me dragi nadbiskup, kasnije kardinal Franjo Kuharić. Bili smo najbrojnija generacija, zvali su nas zlatna generacija. Tako da sam jako radostan, presretan i u duši nisam dostajan toga što sam doživio i što jesam.
Što je najvažnije u pozivu svećenika?
Treba se dati bez pridržaja, sve za ljude. Jer, čovjek je na prvom mjestu nakon Boga. Istrošiti se za Boga, ali i za čovjeka.
Koje su vam neke od najdražih uspomena u ovih 50 godina svećeništva?
Sve je lijepo, i krštenje, Prva pričest, Sveta potvrda, vjenčanje naravno… Ali onda dijelimo i trenutke kad duša ide k nebu, gdje sam također puno puta pokazivao emocije, hodao sam i u bolnicu k ljudima gdje god sam bio, a bio sam u župama Imbriovec, Legrad, Sveti Đurđ kraj Ludbrega, Nedelišće i Sveta Marija, gdje sam bio 22 godine po dekretu. Danas sam u Svećeničkom domu u Varaždinu i pun sam radosti jer ništa mi nije bilo teško učiniti za čovjeka i Boga.
Na što ste najviše ponosni u svojoj svećeničkoj karijeri?
Ponosan sam što milošću božjom jesam to što jesam. Taj poziv nisam mogao odbiti, to je jednostavno raslo u mojoj duši i mom srcu. Moja draga mama, koja je rodila devetero djece, dva puta po dvojčice su umrli i sad su na nebu, a onda sam došao ja, je prije toga rekla: ‘Bože, ako je dječak, ja ti ga darujem“, tako da je to povezano.
Kako provodite dane u svećeničkoj mirovini?
Jako lijepo. Ujutro u 7 molimo krunicu, u pola 8 je misa, pa doručak, šetnja i molitva… Pomažem i u župama u Varaždinu – Banfica i Trnovec Bartolovečki, a također i u Nedelišću i Pušćinama, idem gdje god treba i pomažem, tako da sam jako sretan. Sagradili smo i dvije nove crkve, u Pušćinama i u Svetom Đurđu, a 10-ak smo ih obnovili, s pomoću božjom.
Zdravlje vas dobro služi?
Odlično! Imam rezervirane zlatne meše skoro do Božića!
Hvala na razgovoru, želimo vam još mnogo lijepih godina u svećeničkoj mirovini i vidimo se na vašoj Zlatnoj misi u nedjelju, 11. kolovoza, u Svetoj Mariji!