Tin Pongrac iz Zagreba, diplomirani povjesničar po tatinoj strani porijeklom iz Međimurja (Goričana), koji se bavi pomaganjem drugima i psihoterapijama te je uz dugogodišnje iskustvo na području mentalnog zdravlja i predsjednik udruga Životna linija i Hrvatskog saveza udruga za mentalno zdravlje, u velikom intervjuu za naš portal oko aktualnih zbivanja vezanih uz tragediju u školi u Prečkom koja je potresla Hrvatsku, otkrio je štetnost uvedenih mjera, kao i zašto su Međimurci pri vrhu suicidalnosti te ostale zanimljivosti! Pročitajte!
Po tatinoj strani imate korijene iz Goričana. Jeste li ikad posjetili Goričan ili bilo koji dio Međimurja i kakvi su dojmovi?
– Moji pradjed i prabaka Pongrac doselili su se u Zagreb iz Goričana prije 2. svjetskog rata. U Goričanu sam bio kao dijete i sjećam se da mi bilo lijepo. Međimurje je najrazvijeniji kraj Hrvatske i trebalo bi biti uzor ostatku države.
Da, no nažalost, Međimurje je iznad prosjeka Hrvatske po suicidalnosti, što mislite zašto?
– To je posljedica veze s Mađarskom, odnosno kompleksnih kulturoloških-socioloških-psiholoških čimbenika. Mađarska i Slovenija, koje graniče s Međimurjem, imaju stope suicidalnosti među najvišima i to jednostavno zrači. Nije Međimurje krivo. Samo, to znači da ljudi ovdje trebaju veću pomoć. Udružio sam se i s mađarskim kolegama i u Budimpešti smo osnovali Svjetsku organizaciju za prevenciju suicida.
Recite nam za početak više o sebi i svom djelovanju!
– Živim u Zagrebu, imam suprugu i kći. Predsjednik sam udruga Životna linija i Hrvatskog saveza udruga za mentalno zdravlje, zalažem se za prevenciju suicida i depresije te da se poboljša briga države o mentalnom zdravlju građana općenito. Aktivan sam i u dva povjerenstva pri Ministarstvu zdravstva RH, Povjerenstvu za unaprjeđenje mentalnog zdravlja i Povjerenstvu za unaprjeđenje mentalnog zdravlja djece i mladih.
Koje su najčešće psihološke teškoće Hrvata?
– Anksioznost i depresija su najčešće, a oboje se pogoršalo s pandemijom korona virusa i potresa. Sada je više nego ikad potrebno pomoći ljudima da se riješe tih trauma. Dva osnovna stupa pomoći su lijekovi i psihoterapija. Lijekovi su u Hrvatskoj dostupni, no psihoterapija, u smislu razgovora od sat vremena s psihoterapeutom, je teško dostupna. Zalažem se da se svim građanima RH osigura besplatna psihoterapija i smatram da bi to bilo najbolje ulaganje u povijesti države!
Što mislite o uvedenim mjerama u škole nakon tragedije u Prečkom?
– Mjere zaključavanja škola i postavljanje domara i čistačica na prvu liniju smiješan je, zapravo histeričan potez države, neka vrsta showa koji je napravljen samo kako bi se pokazalo roditeljima da se radi na „sigurnosti“, no riječ je o mazanju očiju jer represivne mjere rađaju buduću potisnutu agresiju. Nitko ne postaje sigurniji, već upravo obrnuto. Kao povjesničaru, to mi je vrlo poznato i iz prošlosti.
Umjesto toga, država bi trebala raditi na tzv. pomagačkom pristupu, napretku zdravstvene pomoći građanima u njihovom mentalnom zdravlju, staviti prioritet na psihološku i psihoterapijsku pomoć i djeci i mladima te građanima općenito. Zauzimam se da se putem Povjerenstvu za unaprjeđenje mentalnog zdravlja djece i mladih djeci osigura besplatna psihoterapija kod privatnih psihoterapeuta putem uputnice HZZO-a jer postojeće kapaciteti u javnom zdravstvu ne pokrivaju goleme potrebe za tim. Država bi naravno to trebala platiti, no nema boljeg ulaganja od onog u mentalnu dobrobit djece, budućih odraslih ljudi.
Smatrate li da razgovor s psihoterapeutom može spasiti živote, a ove mjere su dakle kontraproduktivne?
– Svakako! Psihoterapija ljudima pomaže da se lakše nose s osjećajima i eventualnom unutarnjom agresijom i strahovima. Ove uvedene mjere za škole su represivne i regresivne i na ovaj način društvo se stavlja u niži položaj emocionalnog razvoja, tipa povratak u srednji vijek, i to kod djece ne povećava sigurnost već anksioznost te je kontraproduktivno i stvara im osjećaj bespomoćnosti i zatvorenosti. Nakon ovakvog tretiranja će im, dapače, još više trebati psihološka pomoć.
Kad govorite o tzv. pomagačkom pristupu države, što bi se još trebalo napraviti?
– Država bi trebala raditi na puno većoj dostupnosti psiholoških usluga i dakle besplatnim psihoterapijama za sve, školovati više psihologa i psihijatara jer ih kronično nedostaje te nuditi pozitivan pristup – davati ljudima poruku da trebaju više brinuti o svom mentalnom zdravlju, posebno kroz pozitivne primjere (dobar primjer je TV voditelj Aleksandar Stanković koji je javno obznanio da boluje od depresije i na taj način je olakšao liječenje i sam sebi) te djelovati kroz kampanje o širenju svijesti o važnosti mentalnog zdravlja i nuđenju psihološke pomoći.
Što je važno znati kad je riječ o ovom slučaju u Prečkom?
– Tu je važno naglasiti da je to čovjek koji svakako ima psihopatske osobine, odnosno psihopat, jer oni nanosle zlo slabijima, onima koji ne mogu uzvratiti, kao što su učiteljica i djeca, oni fizički slabiji ili na nižim pozicijama na poslu… U ovom slučaju to je psihpopat koji je imao i psihološke poteškoće, što je koincidencija. Naime, bitno je naglasiti da nažalost ima mnogo psihopata, oni žive među nama, no uklopljeni su i funkcioniraju u društvu i čak obmanjuju javnost imidžem da su dobre osobe, neki od njih su i na visokim funkcijama, međutim sustavno oštećuju slabije na svakodnevnoj bazi na bilo koji način. Takve osobe mogu, ali i uopće ne moraju imati psihološke teškoće te je bitno ne izjednačavati ih s ljudima koji imaju psihološke teškoće. Ljudi s psihološkim teškoćama, posebno oni s depresijom i anksioznošću, nisu nimalo više opasni od ostatka stanovništava, dapače, čak su i autoagresivni, odnosno suicidalni, što znači da će prije ozlijediti sebe nego druge.
Želim naglasiti dakle da ne treba pripisivati ljudima koji imaju psihološke teškoće da su generalno skloniji agresiji, odnosno izjednačavati takve slučajeve s psihopatijom. Ima ljudi koji nikad ne bi učinili ubojstvo bez obzira na psihološke teškoće koje imaju. Ratove ne vode dobri ljudi, već psihopati, zli ljudi.
Uh, a kako prevenirati ljudsku zloću?
– Cijeli MUP i USKOK služe da bi prevenirali psihopate s tom agresivnom, kriminalnom prirodom. Ljudsku zloću je nažalost teško prevenirati. Postoje i forenzični psihijatri, poput Ante Bagarića, koji rade procjene i mogu prepoznati psihopata koji bi mogao ubiti, no i oni mogu pogriješiti. No, ako ljudi već kao djeca, u mladoj dobi dobivaju pozitivne primjere, imaju dostupnu psihološku pomoć i razgovor, i ako svoju agresiju mogu izraziti kroz psihoterapiju, sport, umjetnost…, imaju puno manju šansu da razviju psihopatiju i postanu ubojice i kriminalci. Zato se, umjesto represivnih mjera, zalažem da se djeci i odraslima u Hrvatskoj omogući besplatna psihoterapija.
Hvala vam puno na razgovoru i želimo da se vaš glas čuje i da ostvarite navedene ciljeve i za dobrobit i Međimuraca i cijele Hrvatske!