Svestrani Međimurac Mario Šlibar medicinski je tehničar u KBC Sestre milosrdnice u Zagrebu koji plijeni pozornost osoblja i bolesnika svojim isklesanim tijelom. Ujedno je i fitness trener, a također i vrstan fotograf te, zajedno sa suprugom Nikom, bloger jednog od najčitanijih travel blogova iz Hrvatske.
Travel Wild Bloggers na Facebooku i Instagramu (@travel_wild_bloggers) ima više od 32.000 pratitelja koji uživaju u njihovim objavama vezanim uz putovanja ili iskrenim komentarima na svakodnevne situacije. Vlasnik stranice je dakle 30-godišnji Mario Šlibar, koji je rođen i odrastao u Svetoj Mariji, ali već 11 godina stanuje u Zagrebu, a iza njega su uzbudljive godine.
Život ovog medicinskog tehničara začinjen je njegovim hobijima koji su mu također postali i posao. Osim travel bloga, on je i fitness trener s više od 10 godina iskustva rada sa ljudima.
Završio je tečaj na Fitnes učilištu u Zagrebu i vodi FB stranicu “Mario Slibar – personal trainer” (@marioslibar_transformiraj.me na Instagramu), koju prati više od 20.000 ljudi, ali i fotograf koji osim za svoj travel blog fotografira i vjenčanja, krstitke i dr. prigode (@marioslibar_photography na Instagramu). Slavu je stekao i na društvenoj mreži Tik Tok, gdje ima profil @otkaceni.fotograf s više od 48.000 pratitelja.
Mario je u Zagrebu prije 7 godina upoznao svoju suprugu Niku, inženjerku radiologije iz Sukošana, s kojom putuje i piše blog o putovanjima, a danas imaju i dvogodišnjeg sina Lovru. Stoga smo odlučili porazgovarati s ovim zanimljivim čovjekom.
Kako pronađete vremena za putovanja, uz posao medicinskog tehničara, fitness trenera i fotografa?
Moji kolege i klijenti uvijek imaju razumijevanja za mene. Imam odličnu šeficu na poslu koja ima razumijevanja za naše dodatne aktivnosti pa dobijemo godišnji kad nam treba. Za stvari i ljude koje voliš uvijek nađeš vremena. Nije lako, ali se može. Naravno, imamo podršku i obitelji.
Kako ste krenuli s travel bloggom, financira li vas netko, koje ste sve države posjetili?
Krenuli smo spontano u želji da podijelimo fotke i priče s najbližima i tako se razvila priča. Skupa s novim pratiteljima počeli smo više paziti kakve slike objavljujemo i više se truditi oko teksta koji prati slike. Ni u početku ni danas to nije bio projekt sa strategijom. Ide “kako nas voda nosi”. U međuvremenu smo putem toga upoznali puno dragih prijatelja i kolega i puno toga naučili.
Financiramo se u potpunosti samostalno od prvog dana. Nećemo lagati da su putovanja jeftina i lako dostupna. Kako je rastao broj pratitelja, tako su došle i neke suradnje i popusti, ali i dalje putovanja koštaju. Uz redovan posao koji oboje imamo, putujemo samo u vrijeme godišnjih odmora. Usporili su nas malo dijete pa onda i pandemija. Nismo na nekom ludom i zavidnom broju putovanja i posjećenih država. Ima puno ljudi koji su proputovali puno više od nas, ali trudimo se.
Brojka je oko 10, ali iskreno, ne brojimo gradove i države. Kad se krene putovati shvatiš da uopće nije bitan broj nego ljudi, kultura i mnoštvo novih stvari koje naučiš i, prije svega, prošireni vidici. Svako putovanje ostavi dojam. Najviše pamtimo Izrael iz privatnih razloga, jer smo se tamo zaručili. Međutim, svaka država te na neki svoj način iznenadi. Bilo to naše susjedstvo ili Bliski istok.
Imate i malog sinčića, ide li i on na putovanja s vama?
Malac je star 2 godine. Zasad nije išao van Hrvatske s nama jer je naprosto rođen taman prije nego je počela pandemija. Putovao je s nama svugdje po Hrvatskoj već od 2. mjeseca života, ali planiramo prvu obiteljsku avanturu uskoro na dalekom putovanju. Držite nam fige da nas ništa ne spriječi!
Odakle ljubav prema fotografiranju? Što danas najviše fotografirate ?
Ljubav se rodila kada me prije 6 godina supruga nagovorila da krenemo putovati. Shvatio sam da mi mobitel nije dovoljan. Tada sam kupio prvi fotić i krenuo u Fotoklub Zagreb na osnovni tečaj, pa napredni te nastavio redovno pohađati radionice i napredovati u tom smjeru. Van foto kluba pohađao sam posebno tečajeve portretne fotografije i prirode. Meni se svaki hobi na kraju svede na posao, tako da sam prije dvije godine počeo raditi kao pomoćni fotograf drugima i tako stekao dodatno iskustvo. Danas najviše fotkam putovanja, no velika ljubav su mi i svadbe, krštenja, portreti.
Što vas je motiviralo da postanete fitness trener, na koji način pronalazite klijente i kako im pomažete?
Od kraja osnovne škole krenuo sam a hapkidom, nakon toga sam trenirao jiujitsu, grappling te bodybuilding. Jedna stvar je vodila k drugoj. Kako sam stjecao iskustvo i znanje, prvo sam pomagao prijateljima i poznanicima i tako se priča zakotrljala. S vremenom sam se odlučio i službeno školovati za trenera na Fitnes učilištu u Zagrebu i evo, skupilo se 10 godina iskustva. Ne pronalazim klijente, oni pronađu mene, jer nema ništa bolje od usmene preporuke. Imam i stranicu na Facebooku koja broji 20-ak tisuća ljudi, no zadnjih godinu dana nisam aktivan što se tiče savjeta i recepata jer sam na 100 strana i više posvećen obitelji, ali uvijek dam savjet kad me pitaju ili dogovorim suradnju.
Je li ljepše u Zagrebu ili Svetoj Mariji? Možete li ikad zamisliti da se vratite u Međimurje?
Svako okruženje ima svoje prednosti i mane. Dok si mlad i pokušavaš se probiti i napraviti neki svoj put, veliki grad pruža više mogućnosti, ali i donosi ubojit ritam koji te lako može pregaziti. Na prvu, život na selu pruža manje, ali je manje stresan, zdraviji i opušteniji. Sveta Marija je definitivno ljepša, ali život je takav da smo sad vezani za Zagreb. Vjerujem da je lakše imati obitelj na selu i nadamo se da ćemo se jednom smiriti i stacionirati izvan grada. Realno, u Hrvatskoj ako si i na selu, grad nije daleko.
Kako vidite svoj život za par godina?
Teško pitanje, planova je puno, ali vidjet ćemo gdje će me/nas život odnijeti. Svakako bih se odmaknuo od bolnice, ne jer to nije lijep i human posao, već jer se medicinske sestre/tehničare ne poštuje i ne plaća onoliko koliko bi trebalo. Rado bih se posvetio nekadašnjem hobiju, a današnjim poslovima, fitnessu i fotografiji, te aktivnijem vođenju svih stranica te naravno više putovanja. Nadamo se da će se otvoriti neka mala vrata kroz koja ćemo proći moja obitelj i ja.