Ima boga! Nakon što su mi prestale teći suze radosnice poslije današnje senzacionalne Tonkine pobjede, to je bila prva misao koja mi je prošla kroz glavu. Bili vjernici ili ne, tu izreku gotovo svi kolokvijalno koristimo kada se nešto dobro desi nama ili ljudima za koje smatramo da su to zaslužili. A Tonka i obitelj Ružić su svakako među njima.
Danas kada je Tonka na “živoj” WTA ljestvici 51. igračica svijeta, malo tko pita što je bilo potrebno da bi se došlo do toga. Koliko truda, volje, ustrajnosti i energije, da ne govorimo o financijama, kako bi ostvarila svoje snove i približila se zvijezdama. Pri čemu je nemali broj onih koji će i sada reći da je “samo” sedamdeseta, šezdeseta ili pedeseta na svijetu. Kao da se to postiže svaki dan, kao da je Tonkinih 218 pobjeda u 327 profesionalnih mečeva ostvario netko drugi, kao da bi Hrvatska, koja je u povijesti imala samo jednu Top 10 igračicu, trebala očekivati od svojih tenisača da su stalno u svjetskom vrhu, iako svi dobro znamo u kakvim uvjetima svi naši mladi sportaši rade i razvijaju se.
Danas cijeli sportski svijet zna za Hrvatsku, Međimurje i Orehovicu zbog Tonke. Danas hrvatski tenis slavi svoju prvu ovogodišnju pobjedu protiv Top 10 igračice ili igrača zbog Tonke. Danas hrvatski ženski tenis ima prvo masters četvrtfinale nakon tri godine zahvaljujući Tonki. Danas se svi ponosimo što je Tonka jedna od nas. Nitko ne može sa sigurnošću reći dokle će je njezin put dovesti. Već sutra bi pobjedom nad Svitolinom mogla ući među Top 40, ali ne zaboravimo da igra protiv devete igračice svijeta. Tonka i njezin tim ponajbolje znaju da u njezinoj igri postoji još prostora za napredak kako bi se ovakve pobjede počele dešavati u kontinuitetu. Ali već danas možemo s ponosom reći da igra četvrtfinale turnira u društvu četvrte, pete, šeste, sedme i devete igračice svijeta. Zar to nije velika stvar? Zar nije zbog toga zaslužila da budemo uz nju i kad rezultati ne budu briljantni?
U svemu je, ipak, najljepše što znamo da Tonka, unatoč tome što je iza nje pobjeda života, sada ne slavi i nije euforična, već je potpuno koncentrirana na ono što je očekuje sutra. U trenucima kada je prisvajaju i oni koji o njoj još jučer nisu rekli ništa lijepo, neće postati svačija, već će ostati svoja. Bez obzira kako daleko došla na svom teniskom putu. Na kojem će uvijek davati najviše i najbolje što može. Baš kao što ni njenu obitelj uspjeh neće promijeniti i njihov će obiteljski dom uvijek ostati otvoren ljudima koji su im i dosada bili dragi i važni. Upravo zato jer se nešto tako lijepo desilo baš takvim ljudima, sa sigurnošću možemo reći: Ima Boga!