Teniski svijet još bruji o senzacionalnom preokretu kojim je Antonia Ružić noćas izborila drugo kolo Mastersa u Montrealu i svoju prvu pobjedu protiv Top 50 igračice. S razlogom, jer Tonkina suparnica Anastasia Potapova nije baš bilo tko, a posebno impresivne rezultate postiže upravo na hardu koji joj je najdraža podloga. Uostalom i protiv Tonke je igrala profesorski sve do 6:2, 4:0 kada je krenuo nezaustavljivi Ružić tsunami u kojem je naša igračica dobila nevjerojatnih 13 od sljedećih 14 gemova.
Upravo je način na koji je Tonka okrenula meč zapanjio i najveće svjetske medije te svi redom ističu ogromnu mentalnu snagu potrebnu za takav rijetko viđen povratak iz ponora. Ta je vijest konačno odjeknulo i u našem nacionalnom medijsku prostoru gdje su Tonkini rezultati dosada uglavnom bili ignorirani, posebice od tri najveće hrvatske televizijske kuće. Antoniu to nije previše brinulo, jer je odgojena u skromnom i samozatajnom duhu, ali takav je odnos smetao sve one koji njezin životni i sportski put prate godinama, pa znaju koliko je truda i odricanja uloženo da bi došla do današnje razine. Svijet profesionalnog tenisa danas je nemilosrdan, da biste uopće ušli u bodovanje na WTA rang-listi morate biti vrlo dobri, za mjesto među prvih 200-300 igračica odlični, a za poziciju među prvih stotinu imati nešto jedinstveno i posebno. Tonka je na “živoj” ljestvici trenutno 86. igračica svijeta i to sve govori. Uostalom, koliko ljudi može reći da je u bilo čemu među prvih stotinu na svijetu i što je sve potrebno da bi to postigli, kamoli u tako rasprostranjenom i popularnom sportu kao što je tenis?
Osim toga Tonka je već mjesecima prema renkingu drugi reket hrvatskog ženskog tenisa i sve je bliže nedodirljivoj Donni Vekić. Nije li sve to vrijedno poštovanja i respekta? Nije li to priča koju bi trebalo ispričati cjelokupnoj hrvatskoj javnosti, posebno mladima? Ne bi li nam svima postignuća poput Tonkinog trebala biti uzor, poticaj i nit vodilja? Posebno zato jer iza njenog uspjeha stoji samo njezina obitelj i “mali krug velikih ljudi” iz njenog stručnog stožera. Njima ništa nije poklonjeno, nikuda nisu došli, niti se gurali preko reda i sve su postigli sami, vlastitim znojem i mukotrpnim radom.
Medijske kuće ljeti se žale na sezonu “kiselih krastavaca”, a što ćeš bolje od ovakve priče? O djevojci koja je počela u dobi kada je reket bio viši od nje, koja ni danas ne dominira fizički, ali ima top u ruci, a u glavi pomno razrađen plan i strategiju udaraca i mnogo prije nego se dese. Djevojci čiji otac nakon njenih poraza nikada neće tražiti alibi, niti se pozivati na premalo sreće, nego jednostavno reći da nije igrala dovoljno dobro i odmah dodati da je sve u redu, sve ide po planu i samo treba ustrajati dalje. Priču o obitelji koja jednako cijeni i sportska postignuća Tonkinog brata i sestre, jer smatraju da ih sport odgaja, donosi ispravan sustav vrijednosti i čini ih boljim ljudima.
Puno toga se može reći, napisati i snimiti o Tonki i obitelj Ružić. Zato što su oni to krvavo zaslužili. Treba samo malo truda i vremena. I možda za početak naučiti da su iz Orehovice, iz Međimurja. Sve ostalo oni će rado podijeliti, jer su takvi ljudi. Bez obzira dokle je karijera dovede, pa taman i ostala na mjestu gdje je sada ili se spustila niže, za nas je Tonka odavno velika priča, priča za naslovnice. Zato što iza nje stoje vrijednosti na kojima bi se sport i život trebali temeljiti.