Goran Lapat iz Čakovca izvanredni je profesor na Katedri za pedagogiju i didaktiku pri Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Odsjek u Čakovcu gdje je zaposlen od 2009. godine. Predaje nekoliko kolegija, a u središtu njegova interesa su unapređivanje procesa nastave i učenja, razvoj učiteljske profesije te profesionalni razvoj andragoških djelatnika. Lapat ipak nije samo jedan od standardnih akademskih profesora, ističu njegovi studenti, već čovjek jednako velikog životnog koliko i akademskog znanja. Priče koje priča svojim studentima o počecima svoga rada i svim situacijama koje su ga definirale kao čovjeka i akademika, podijelio je ovom prilikom i s nama.
Nakon završetka studija razredne nastave, Lapat je kao kao mladi obrazovani kadar svoje prvo radno mjesto dobio u Osnovnoj školi Kuršanec, gdje je, ističe, shvatio da mu njegovo znanje koje imao malo koristili susrećući se s okolnostima odrastanja manjinskih učenika o kojima se u knjigama i danas „premalo govori.“
-Moje prvo radno mjesto bila je Osnovna škola Kuršanec gdje sam kao mladić zaposlen kao učitelj razredne nastave. Tu je krenula moja priča. U početku je bio mali broj romske populacije, no s vremenom je on počeo rasti, pogotovo nakon osamostaljenja škole iz područne u matičnu. Započeo sam predavati kao nastavnik likovne kulture te mi je u razrednoj nastavi dodijeljen razred kojeg su polazili isključivo učenici romske nacionalnosti. Bio sam tada mladi učitelj, netom izašao s fakulteta, i odmah po zaposlenju započeo sam intenzivniju komunikaciju s učenicima i njihovim roditeljima. U tom periodu, škole s nacionalno mješovitim polaznicima gotovo su uvijek tražile učitelje i nastavno osoblje, a kada tek završite svoje akademsko obrazovanje, ne pitate se previše gdje ćete raditi već prihvatit prvu opciju koja vam se nudi. Tako sam i ja prihvatio onu iz Kuršanca danas daleke 1991. godine, započinje priču.
Već u prvim mjesecima morao je redefinirati svoja očekivanja i prilagoditi ih okolnostima na koje je naišao, no to ga je iskustvo podučilo ono na što danas priprema svoje studente.
-Moje prvo radno mjesto naučilo me da o radu s manjinskim zajednica ne znamo gotovo ništa. Ja i moji kolege nismo bili podučeni drugačijem obliku rada, jer po standardu, sve bi škole trebale biti iste. Međutim, kada se počeo povećavati broj romskih učenika s drugačijim radnim navikama, kulturom i općenito predznanje, to je polučilo pitanje: „U čemu je problem?“ Zaključili smo da svi mi radimo prema metodama koje smo naučili tijekom studija, no da povratne informacije našeg truda i angažmana nisu onakve kakve smo očekivali. Mnogo kasnije kada sam otišao i zaposlio se kao sveučilišni profesor, shvatio sam da će studenti jednom kada ispadnu iz obrazovnog sustava biti suočeni s istim problemima s kojima sam se susreo i ja. Oni bi mogli pristupiti poslu očekujući idealne uvjete, a na kraju dopadne li ih isto radno mjesto. To se ne tiče samo romske populacije, već i bilo koje druge manjine koje sada već po gradu redovito vidimo i s kojima ostvarujemo suživot.
U radu s učenicima iz redova nacionalnih manjina, ključno je shvatiti da većina te djece nema isto polazište kao i djeca iz redova većinskog stanovništva, stoga pristup odgojno-obrazovnih djelatnika mora biti prilagođen i senzibiliziran na okolnosti u kojima ta djeca odrastaju.
-Mi provodimo kolegije i implementirali smo u naš obrazovni plan mehanizme kojima je cilj razbijanje predrasuda, a jedan od tih mehanizama je odvođenje studenata u romska, odnosno manjinska naselja. Vodimo ih kad god možemo, a u mom slučaju, to se događa već na prvoj godini studija kada ih upoznajem sa svojom profesionalnom poviješću. Potonje nije obavezno, no pred njima je zadatak odlučiti žele li ili ne žele i upravo se u tom trenutku u nekih studenata događa klik. Kada odemo u naselja, oni paralelno dožive i pozitivan i negativan šok, a sve s namjerom da shvate okruženje iz kojeg potječu ta djeca, a koje je puno osjetljivije od onog u kojem su oni odrastali, neovisno o tome jesmo li došli u naselje Roma, Nepalaca ili Sirijaca. Priča će se uvijek ponoviti, jer njihov je početak uvijek drugačiji od vašeg ili mojeg, ističe Lapat i dodaje:
-Najčešći je slučaj da nisu išli u vrtić, što znači da im predškola neće biti dovoljna za svladavanje i niveliranje startnih pozicija u smislu očekivanja od djece u prvim razredima. Dakle, studente prije svega suočavam sa svojom pričom i naseljem, a potom krećemo ostvariti interakciju s njihovim roditeljima. Oni moraju shvatiti da su roditelji ti koji su odgovorni za kvalitetu djetinjstva, ali i da su često, ako govorimo o romskoj zajednici, njihovi roditelji jako mladi ljudi čija je razina obrazovanja uglavnom nedostatna za pomoć u svladavanju gradiva.
U kontekstu obrazovanja djece, Lapat se osvrnuo i na važnost obrazovanja odraslih kako bi postali kompetentniji roditelji, što još uvijek u romskoj zajednici nije slučaj.
-Roditelji moraju shvatiti svoju nemoć i da su prenisko obrazovani da bi pomogli svojoj djeci, a nažalost, neki ni ne znaju koliko im nedostaje. Morate ih zato privući, a iz tog smo razloga otvorili modul cjeloživotnog obrazovanja. Studente koji će možda jednom biti oni koji će nekog roditelja potaknuti na nastavak obrazovanja vodimo u Pučko otvoreno učilište Čakovec, a sve kako bi vidjeli gdje ti ljudi mogu dobiti drugu šansu, što im se nudi i koliko su oni motivirani. Ponekad ta motivacija proizlazi iz prinude HZZZ-a jer je za zapošljavanje nužno barem osnovnoškolsko obrazovanje, a mnogi ga nemaju. To nam je prilika da vidimo kako s njima razgovarati, kako uspostaviti kontakt te ono možda i najvažnije, kako biti dovoljno nježan, a asertivan, sve s namjerom da ih ne obeshrabrimo. Odrasla osoba kritiku ili sugestiju shvaća kao uvredu, a tu onda gubimo bitku s njihovim obrazovanjem unatoč tome što su premladi da bi od toga odustali. U knjiga o tome premalo piše, no bez obzira na to, mi to moramo živjeti, doživjeti i proživjeti. To je naša budućnost.
Kao jedan od ključnih problema bolje socijalizacije djece manjinskih skupina Lapat ističe nedostatan vremenski period proveden u poticajnom okruženju, a o tome govori sljedeće:
-U školi postoje pravila i tih se pravila djeca u nazočnosti svojih učitelja drže, no to traje dok se ne oglasi školsko zvono za kraj nastave, tada sve pada u vodu. Oni se prebacuju u drugi mentalni sustav, a koji je u suprotnosti od onog kojeg mi priželjkujemo i zato mislim i dosljedno tvrdim da romski učenici premali broj sati provode o pozitivnom ozračju gdje bi se naučili navikama nužnima za živom u našem društveno,kulturnom i radnom ambijentu. Dakle, ako su djeca u školi pet sati, još je ostalo previše vremena da kvalitetno ispune svoje vrijeme.
U razgovoru s njegovim studentima dolazimo do saznanja da upravo Lapat drži reputaciju jednog od ne samo najzanimljivijeg, već i najpoticajnijeg profesora na fakultetu. Iz tog razloga, Lapata smo upitali kojeg se pristupa drži i kakav je njegov odnos sa studentima.
-Kada govorimo o radu i pristupu studentima, kako biste im se približili morate im ispričati životnu priču koju ste prošli, a tu smatram da sam u prednosti. Sjećam se kada mi je svojevremeno profesor Milan Matijević, a ujedno i moj mentor rekao: „Takvog trebam!“ Dakle, ne onog koji je isključivo došao s fakulteta i krenuo se baviti teorijom, već onog tko je skupio iskustvo radeći u realnim uvjetima. Kada je on prvi puta došao u naselje rekao je: „Ja vam se divim jer o tome knjige ne pišu.“ Nakon toga dolazili su svi. Kroz školsku pedagogiju zato podučavam kroz svoje iskustvo, o tome što smo radili, kako smo učili i što smo proživljavali. To su priče koje ostavljaju trag na onima koji ih čuju, a koji tako dobivaju potvrdu da je moguće i da se može drugačije. Sve to ne bih imao da nisam radio tamo, u Kuršancu.
Uz rad na fakultetu Lapata također vežu iskustva koja sada proživljava sa svojim studentima od kojih je za njega pamtljivije jedno koje nam je tom prilikom ispričao.
-Sjećam se da su me moji studenti s povratka iz romskog naselja pitali: „Kako im možemo pomoći? Paketima odjeće ili hrane, novcem ili knjigama? Rekao sam im: „Ne, to je kratkoročno rješenje,“ i zaključili smo da ćemo najveći doprinos dati ako im pomognemo u obrazovanju i to smo realizirali. Mi naše rezultate ne vidimo na kraju dana kao kad trgovac otvori blagajnu, već se naša blagajna otvara jednom u generaciji, kada vidimo što smo napravili. Od mojih početaka rada stvari su se ipak promijenile na bolje. Više djece polazi školu i u tome su redovitiji, a veći dio roditelja koji su nekada bili moji učenici sada mi govore:“Šteta što nisam više učio,“ a ja im odgovaram da to sada osjetili na svojoj koži, ali i da to ne smiju dopustiti da se to dogodi njihovoj djeci.
Za kraj, Lapat je istaknuo da se u svom radu prema studentima ne postavlja kao autoritet, već prije kao roditelj.
-Iako smo visokoobrazovna institucija i znamo što se od nas očekuje, ne treba zanemariti važnost susretljivosti jer studenti će vas cijeniti ovisno o tome kako se prema njima ponašate. Ako im izlazimo u susret, ne naravno da radimo umjesto njih, već ako se postavimo kao roditelji koji im žele pomoći da uspiju u tome što su naumili i da realiziraju sve svoje potencijale, tada će oni to osjetiti i u konačnici, svi ćemo biti na dobitku.
Fotografije: Slobodan Uzelac; Zorica Trikić (ISSA – International Step by Step Association); Prof. Milan Matijević Učiteljski fakultet
Profesori ODJELA ZA IZOBRAZBU UČITELJA I ODGOJITELJA (Sveučilište Zadar); REF – Roma Education Fund; UNDP – United Nations Development Programme; studenti volonteri pomažu učenicima