Sve uspjehe i interese talentiranog profesora glazbe Gabrijela Kovačića (38) iz Savske Vesi, no rodom iz Ivanovca, teško je pobrojati. On je profesor glazbe u Osnovnoj školi Dr. Ivana Novaka Macinec, voditelj školskog Tamburaškog sastava „Romske duše“ i Gradskog puhačkog orkestra Čakovec, član glazbenog sastava „Big band Čakovec“ i nogometni sudac pri Nogometnom savezu Međimurja. Uza to sve, Kovačić s obitelji brine i o obiteljskom gospodarstvu te je suprug Mateje i otac dviju kćeri, Ree i Aide, a koje se također po uzoru na oca bave glazbom.
Broj instrumenata koje svira nije nam mogao pobrojati na deset prstiju, a među njima su svi tamburaški instrumenti, klavir, harmonika, trombon, bas (suzafon) i po potrebi različite vrste udaraljka poput činela. Paralelno svira u nekoliko glazbenih sastava, a sve čega se prihvati pretvara u glazbenu atrakciju. Skromno nam govori, samo radi ono što voli i u čemu je dobar. Porazgovarali smo s njime o njegovim interesima i životnom putu.
-Moj glazbeni put započeo je slučajnošću. U trećem razredu osnovne škole započeo sam svirati tambure i tako sve do osmog razreda. Tada sam se odlučio da želim upisati glazbenu školu, no budući da sam već bio starije dijete, to je moralo biti ubrzano. Uzeo sam instrukcije kod našeg sjajnog glazbenika Branimira Magdalenića i uspio sam u godinu dana položiti sve razrede osnovne glazbene škole. Nakon toga, upisao sam Srednju glazbenu školu u Varaždinu. Tu sam se opredijelio za smjer Teorija glazbe, no pošto nije bilo mjesta za upis trombona, odlučio sam se za harmoniku. Ipak, nije mi to dalo mira i privlačio me trombon pa sam u konačnici kada se pojavila mogućnost upisao i to.
Već u mlađim danima, uključio se u rad puhačkih orkestara i još kao mladi glazbenik istaknuo se svirajući u orkestrima u Varaždinu, Ludbregu, Čakovcu, Donjem Kraljevcu i drugdje. U konačnici je upisao Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku i ističe, bio je to naporan period.
-Tamo mi je prvi instrument bio klavir, a drugi tambure. Preko tjedna sam bio na fakultetu, a za vikend sam nastupao na gažama. U konačnici sam se odlučio vratiti u Međimurje s kojim nikad nisam izgubio veze i ovim ljudima na raspolaganje staviti sve svoje znanje koje sam stekao.
Zaposlio se u Osnovnoj školi Dr. Ivana Novaka u Macincu i tamo gdje ga drugi nisu vidjeli, on je vidio potencijal i odlučio se na novi izazov, postojeći školski Tamburaški sastav „Romske duše“ pretvoriti u male profesionalce koji danas imaju prepoznatljivost i izvan Međimurja.
-Kad sam došao raditi ovdje u školu imao sam viziju pokrenuti glazbeni sastav, a danas sam sa sastavom postigao gotovo vrhunac. U međuvremenu smo pribavili sve potrebne instrumente koji su danas u vlasništvu škole, a na samim počecima učenicima sam posuđivao svoje osobne instrumente jer ih nismo imali. Sve je to zasluga ne toliko mene, koliko njih, govori i dodaje:
– Želio sam iz ničega napraviti nešto i pokazati da potencijal postoji ukoliko postoji osoba želi uložiti svoje vrijeme i znanje u djecu. Taj me izazov motivirao od samih početaka. Iako su teoretski „Romske duše“ postojale deset godina, tek posljednjih godina oni su pretvoreni u male profesionalce koji su postali prepoznatljivost škole. Počeli smo s tri tambure, a krajem prošle godine dobili smo sredstva za nabavu novih instrumenata i razglasa. Ovo je moja druga generacija, a posljednje tri godine djeca su shvatila koliko je ovo važno i tek sada pokazuju velik žar da nastave svirati. Nije da ranije nije postojala zainteresiranost djece, no nismo imali toliko mogućnosti koliko imamo sada kada smo uvedeni u svijet intenzivnih nastupa.
Iako mnogi odustaju od rada s romskim učenicima, Kovačić je ovaj zadatak shvatio kao izazov i pokazao se ulaganje isplati.
– Prva generacija bila je razvojna, a postojeća pak ima nešto više od samog talenta, a to je srčanost. S njima sam postigao uzajamno poštovanje, ja uvažavam njih, a oni mene i funkcioniramo sjajno. Budući da oni vode svirati i nastupati, uvjet da i dalje budu u sastavu je da uče i budu zainteresirani za školu. Na taj način smo ih primorali da budu angažirani oko škole općenito, a djeca koju vodim spadaju u najbolje romske učenike u školi jer smo ih naučili odgovornosti i podučili da je obrazovanje važno. S njima nakon škole radim svakog dana, jer oni kod kuće nemaju instrumente, a to je nužno kako bi ostali usvirani.
Osim obaveza u sklopu škole, Kovačić je jednako aktivan i u svoje privatno vrijeme, a često svoje obaveze zna i tjednima unaprijed. Svaka minuta, govori, isplanirana je unaprijed.
-Cijelog života bio sam uključen u glazbene skupine. Počeo sam u KUD-ovima, kasnije sam postao ispomoć u Sloveniji u KUD-u Prekmurci te u puhačkim orkestrima koji me prate od samih početaka i koji su moja najveća ljubav. U sklopu puhačkih orkestara nastupam od 2002. godine, dakle, više od 20 godina. Posljednje tri godine vodim Gradski puhački orkestar Čakovec, uz sve to odrađujem i privatne gaže. Obaveza je mnogo, no ja ih ne promatram kao obaveze i zato pronađem mjesta u rasporedu za uklopiti sve nastupe i probe.
To nije sve, Kovačić je posljednje tri godine i sudac Nogometnog saveza Međimurja, stoga nas je zanimalo koja je njegova motivacija i gdje pronalazi snagu za sve aktivnosti.
-Osim ljubavi prema glazbi i sportu motivira me ljubav prema ljudima. Volim biti u društvu, biti aktivan, stvarati. Kako znamo reći: „Sam kaj sam ne doma.“ Imam obitelj i njoj također posvećujem vrijeme, no kako su moje kćeri sada starije, ja sam dobio više vremena. Prije sam svu pozornost posvećivao njima. Doma imamo i gospodarstvo oko kojeg se brinemo svi, a kada se sve sumira i kada razmišljam o budućnosti, mogu reći da si želim da bude ista onakva kakav je moj život sada. Volim svoj kraj, ove ljude, i želio bih da moji domaći ljudi znaju koliko sam truda uložio u sve ovo.
Iako je popis uspjeha velik, Kovačić se drži skromnosti, želi samo da njegovi ljudi, Međimurci, jednom mogu reći: „Ovo je onaj koji se dao svim srcem.“
-Nije mi stalo do velikog imena, već do toga da jednom ljudi mogu pokazati na mene i reći: „Ovaj se čovjek zaista zalagao da poboljša naš kraj i promijeni stvari na bolje.“ Želim biti na razini prepoznatljivosti u smislu da moja okolina zna koliko sam svog truda i energije dao za druge. To mi je bitno jer ne želim biti samo još jedan od učitelja u školi. Tako bih volio da me pamte. Da ostavim iza sebe trag jednom kada budem stariji kako bih kasnije zadovoljno gledao na svoj život.
Vjerujemo, ovo je tek Kovačićev početak!