Dan jahanja međimurskog konja ove subote poslijepodne bio je iznimna prilika za druženje i upoznavanje ovih plemenitih životinja kojih u Međimurju ima samo 50. O njihovom opstanku brinu članovi Udruge uzgajivača međimurskog konja „Međimurec“ predvođeni predsjednikom Matijom Ladićem na čijem OPG-u u Pribislavcu, nedaleko aerodroma u Ulici Zrinskih, je danas održan ovaj zanimljivi susret. Bilo je lijepo vidjeti veliki broj mališana, jer su danas rijetko u dodiru s domaćim životinjama koje su nekada bile nezaobilazni dio međimurske svakodnevice. To je i bio povod za organizaciju ovog događaja.
-Uzgoj međimurskog konja u našoj obitelji je prisutan još od 1997. godine kada ga je započeo moj djed Josip Hren. Tu ljubav sam naslijedio od njega i 2020. godine pokrenuo svoj OPG na ovoj lokaciji u Pribislavcu gdje danas imamo 6 grla. Od toga je pet međimurskih konja i jedan poni. Željeli smo popularizirati našu djelatnost i samog međimurskog konja te smo osmislili ovakvo druženje kako bi ljudi, posebice djeca, mogli vidjeti, osjetiti i pomirisati konja te vidjeti gdje žive i upoznati ih u njihovom prirodnom okruženju. Drago mi je što već ovaj prvi susret pokazuje da smo u tome uspjeli, govori nam Matija Ladić koji ističe kako se njihov uspjeh temelji na radu cijele obitelji.
-Svi smo uključeni u brigu o konjima, jer im se treba posvetiti svakog dana. Više puta dnevno potrebno im je dati sijeno, zob i sve drugo što jedu, napojiti ih, timariti i pružiti im sve potrebno. U svemu tome je posebno angažiran moj otac, ali mu i svi mi ostali priskačemo u pomoć, pa je uz mene angažirana supruga i djeca te ostali članovi naše šire obitelji. Bez njihove pomoći sve ovo jednostavno ne bi bilo moguće, ističe Ladić kojeg smo pitali i zašto je važno sačuvati ovu pasminu.
-Uzmemo li u obzir da danas imamo 50 grla međimurskog konja, dok je primjerice hrvatskih hladnokrvnjaka oko 13.000, jasno je da se radi o vrsti kojoj prijeti izumiranje. Zbog toga mi kao pojedinci, ali i cijela zajednica trebamo učiniti sve da bi se autohtona pasmina međimurskog konja održala i nastavila. Ne radi njihove materijalne vrijednosti, nego zbog njihove povijesti i tradicije. Naši djedovi i bake zemlju su obrađivali uz njihovu pomoć i bez međimurskog konja danas sigurno ne bismo bili ono što smo postali. Radi se o konjima koji su još u carskom Beču vukli tramvaje, pa danas kad ih je zamijenila mehanizacija moramo zajednički raditi na održavanju takve vrijednosti koja je naše izvorno bogatstvo i važan dio naše povijesti, emotivno naglašava Ladić koji uspijeva pronaći vremena za brigu o konjima uz sve ostale obveze.
-Načelnik sam Općine Pribislavec i radim u Županijskoj bolnici Čakovec, pa me mnogi pitaju kako se stignem baviti i OPG-om. Tamo gdje ima ljubavi i volje uvijek se nađe i vremena. I ovo druženje koje smo pokrenuli je dodatna obveza za sve nas, ali ne pada nam teško, jer na ovaj način možemo podijeliti ljubav prema ovim plemenitim životinjama s drugima i pružiti im rijetku priliku da ih dožive u njihovom staništu. Sada dolazi sezona košnje, moramo pripremati hranu, a ima i puno drugih poslova, ali ovu praksu želimo redovno održavati. Tako ćemo svaka dva-tri tjedna omogućiti jahanje svima koji su zainteresirani, a povremeno organizirati i vožnje kočijama. Raspored svih tih događanja moći će se pratiti putem naše FB stranice, najavio je Ladić.
Tijekom našeg razgovora, 24-godišnja Simpa i 15-godišnja Senka mirno su i strpljivo na svojim leđima nosile brojne mališane, među kojima je mnogima ovo bilo prvo takvo iskustvo. Mogli su se i fotografitrati sa 15-godišnjom Suzy, ponijem čiji je nadimak Kapetan Slatkica. Ergelu Ladićevih upotpunjuju i 4-godišnja Sila te 3-godišnja Sena, dok je u štali smještena jednogodišnja Safira. Bilo je to uistinu predivno i nezaboravno iskustvo, pa ne čudi i dječje pitanje koje se moglo čuti: Mama, konjeki su tako lijepi i veliki, možemo jednoga uzeti doma?
