Igor Štefičar iz Čakovca ovih je dana okupirao medijsku pažnju, pa tako i našu, i to s dobrim razlogom. To je poseban momak jer je primjer koliko upornost, snaga volje i ljubav prema životu mogu imati ključnu ulogu u kvaliteti života i sreći. Čak i kad vam se prilikom rođenja omota pupčana vrpca oko vrata i ostavi vas bez kisika, uz oštećenje mozga.
Igor Štefičar (29) je, unatoč cerebralnoj paralizi i prognozi liječnika da nikad neće prohodati, prohodao, ali i protrčao, školovao se i zaposlio. Ovaj veliki zaljubljenik u trčanje danas je uspješan trkač, član AK Međimurje, s mnogo osvojenih medalja, a ima i još zanimljivih hobija i želja, te svoju životnu priču opisuje kao sretnu.
Umjesto u igraonicu – k fizioterapeutu
– Unatoč lošim prognozama, moji roditelji Danijel i Nadica bili su jako uporni i već kao malu bebu počeli me voditi na vježbe kod fizioterapeuta. Išao sam na terapije u Županijskoj bolnici Čakovec i u Varaždinske toplice. S 12 godina, kao posljedica cerebralne paralize, javila mi se epilepsija, međutim danas pijem lijekove i već godinama nisam imao napadaj – opisuje nam Igor, kojem su roditelji uvijek bili najveća podrška u životu, uz sestru Ingrid (37) te mnoštvo dobrih prijatelja.
Igor je djetinjstvo proveo na selu, u Štefancu, gdje je i otkrio čari trčanja
Čovjek bi pomislio da netko s cerebralnom paralizom treba biti sretan što uopće može hodati, no Igor je pomislio: A kako bi bilo trčati?
– U Štefancu sam trčao po poljima s tatom te tako zavolio trčanje, a ozbiljnije sam se počeo baviti trčanjem sa 18 godina. Nakon završene srednje škole nisam imao što pametnije raditi, pa je tata prijavio sebe i mene na Utrku grada Čakovca. Tako je krenulo – opisuje.
Danas u AK Međimurje trenira trčanje četiri puta tjedno po sat i pol do dva sata, a treneri su mu Zvonko Horvatić i Aleksandar Žbulj. Sudjeluje na raznim trkačkim natjecanjima diljem Hrvatske i inozemstva te je osvojio niz medalja, od kojih mu je posebno draga ona s Državnog prvenstva za osobe s tjelesnim invaliditetom u Varaždinu 2013. godine. Ovaj mladi čovjek ponosno je protrčao i Polumaraton Ivan Starek (21 km) u Zagrebu 2011. godine!
Igor dakle sudjeluje i u utrkama za obične trkače, redovito na Globetki, Ligi Rudar, Polarnoj kros ligi. Iako tu, kaže, zbog svog stanja ne može konkurirati za medalje normalnim trkačima, uvijek je u gornjoj polovici.
Zašto voli trčanje?
– Kad trčim, osjećam se slobodnije, zdravije i kao da nemam nikakvih problema – opisuje nam Igor i naglašava kako je bavljenje sportom jako bitno, ne samo u fizičkom smislu, već i u psihičkom, jer oslobađa stresa, potiče na pozitivno razmišljanje i otpušta hormon za dobro raspoloženje serotonin.
– Svi bi se trebali baviti sportom, pa tako i osobe s invaliditetom, naravno prema svojim mogućnostima! – istaknuo je.
Karijera
Igor je bio vrlo dobar učenik Srednje gospodarske škole Čakovec (smjer: pismoslikar), no nakon obrazovanja nije mogao pronaći posao u struci. Nakon nekog vremena zaposlio se na 4 sata dnevno kao pomoćni radnik u garderobi i brizi za čistoću bazena i vanjskog okoliša na Gradskim bazenima „Marija Ružić“ Čakovec, te na 4 sata dnevno kao pomoćni trener za sportske aktivnosti, kao i likovne i kreativne radionice za djecu s autizmom u Udruzi za autizam „Pogled“ u Nedelišću.
– Imao sam sreću da su osnivači te udruge naši poznanici iz Nedelišća, koju su mi i predložili da radim s djecom. To mi je danas glavni i najvažniji posao, koji radim eto već pet godina. Nikad se prije toga nisam susreo s autizmom i na početku sam se bojao kako će djeca reagirati na mene, no odmah su me prihvatila i tamo se osjećam kao doma. To mi je najljepši posao, zbog kojeg se osjećam korisno i sretno – kad vidim dječji osmijeh, sve mi je odmah lakše – ispričao nam je Igor.
Nikako da dođe do vozačke
U Čakovec je Igor doselio s obitelji 2017. godine, iz praktičnih razloga – blizine posla za mamu i njega, koji, nažalost, nema vozačku dozvolu.
– Ne daju mi vozačku dozvolu jer mi se mišići na desnoj ruci malo grče, zbog čega sam nezadovoljan, jer htio bih voziti auto kako bih se mogao voziti samostalno. S druge strane, vozim bicikl! Na posao u Udrugu za autizam „Pogled“ se znam voziti biciklom, ili me kolegica poveze autom. Paradoks je da mogu voziti bicikl, a ne daju mi vozačku dozvolu za auto – kaže Igor, dodavši:
– Htio bih da se osobama s invaliditetom pruža više mogućnosti i prilika da pokažu ono što mogu, da ih se ne odbacuje na prvu loptu.
U slobodno vrijeme – i slikar
Kad ima vremena, Igor voli gledati filmove (jedan od najdražih mu je „Zelena milja“). Često ide s tatom ili prijateljima u kino. Voli pratiti i sportske sadržaje na televiziji, a također i slikati s temperom.
– To me opušta, iako sam, uz dva posla i trčanje, to malo ostavio po strani. U vrijeme karantene napravio sam desetak slika.
Na upit postoji li nešto u čemu bi se volio okušati, a nije, rekao je:
– Htio bih se okušati u glumi, tipa snimanje spotova i reklama, ali to je samo moja maštarija…
Igor kaže da danas zapravo može sve što i obični ljudi, samo se malo više umara.
– Najveći problem mi je fina motorika. Mislim da puno toga ovisi i o mentalnom sklopu, snazi volje, to je najbitnije. Imam volju za životom i nastojim živjeti normalnim životom i biti sportski aktivan. Volju i optimizam na mene su prenijeli moji roditelji, koji su uvijek vjerovali u mene i jako su se trudili.
Zaključili smo, kako, da nije bilo te pupčane vrpce koja se nezgodno zavrnula, tko zna gdje bi mu bio kraj, na što Igor šaljivo odgovara:
– Tko zna što bi bilo u toj verziji, možda onda ne bih trenirao trčanje već bih bio jedan od natjecatelja u emisiji „Život na vagi“.
Vjerujte u sebe!
Na koncu, zamolili smo Igora da nam kaže što bi rado poručio drugima, na što je odgovorio jednostavno, a dubokoumno:
– Nikad ne odustajte! Koliko god da vam se trenutna situacija čini teškom, a životne prepreke nepremostivima, na kraju će sve nekako doći na svoje mjesto i biti će dobro. Također, bitno je vjerovati u sebe i biti fokusiran na cilj kojeg imaš.
Igor se toga svakako drži. Sebe opisuje kao upornu i motiviranu osobu, fokusiranu na ciljeve koje si zadaje i koja uvijek daje sve od sebe, u skladu sa svojim mogućnostima. Bravo, Igore! Dajete li i vi sve od sebe, vjerujete li u sebe?
U fotogaleriji pogledajte djelić njegova života i njegove slike.
