Doći u posjet ovoj 100-godišnjoj ženi bilo je pravo iznenađenje. Komunikativnoj i druželjubivoj Ani Pahek iz Goričana, koja je neki dan proslavila stotku, nije trebalo mnogo da počne pričati. Otkrila nam je mnogo toga zanimljivog o svom životu i tajne dugovječnosti, a također nam je i lijepo otpjevala!
Ana Pahek, rođena davnog dana, 17. srpnja 1923. godine u Goričanu, zaista je fascinantna žena. Puna energije, pričljiva, vedrog duha, žena sa stavom. Komandantica svom sinu Zvonimiru (njemu nitko ne bi dao 75!), koji ju zajedno sa suprugom Marijom posjećuje nekoliko puta dnevno. Oni žive malo dalje i jedini su vlasnici krave u Goričanu te izrađuju domaći sir, čak i mozzarelu, kojeg donose i Ani.
– Ja im komandiram. Nekad se znaju rasrditi i ne poslušaju. Naravno da komandiram, kad najbolje znam! – veli Ana.
– Ona priča kao odvjetnica. S njom se ne možete raspravljati, pobijedit će u raspravi i uvijek je glavna. Sve vidi i sve ima pod kontrolom. Vedra je osoba, društvena, marljiva, puna energije – priča njezin sin Zvonimir.
SUPRUG JE PREPLIVAO HLADNU MURU KAKO BI JE VIDIO
Ana je udovica već 35 godina. Pokojni muž Stjepan umro joj je 1988. godine, sa svoje 72. Bio je, kaže, jako dobar i nikad nije prigovarao, žalio se ili jaukao da ga nešto boli. Ana danas ima samo jednog sina. Rodila ih je još dvoje, no jedan je umro još kao beba, a drugi s 5 godina. Anu posjećuju i njezini unuci, Nenad Pahek i Katarina Pahek Čajić, sa supružnicima, te petero praunučadi: Ivano, Leo, Eva, Ana Lara i Lovro.
Kad se sjeti svog braka, prvo što joj naviru su romantične uspomene. Vjenčali su se dok joj je bilo samo 17 godina. No, bila je to velika ljubav. Kad je njezin muž bio u vojsci u 2. svjetskom ratu, Mađari ih nisu pustili kući. Iako je bila zima, kakvih danas, veli, više nema, i padao je gust snijeg, Stjepan je preplivao Muru samo da bi došao doma i vidio svoju Anu!
ODMALENA JE BILA RADIŠNA
Ana je imala i osmero braće i sestara (majka je imala troje djece iz prvog braka, a kad je ostala udovica ponovno se udala i imala još šest djece), a danas su joj žive dvije sestre, Katarina Jurek (97) u Donjem Kraljevcu i Magdalena Vojvoda (85), koja živi u Zagrebu. Završila je 6 razreda škole, koliko ih je, veli, tada bilo. O svom životu, među ostalim, Ana Pahek priča:
– Već kao dijete sam puno radila. Trla sam lan, vodila krave na pašu, nametala gnojivo, izrađivala cekre, radila putar, razvozila mlijeko… Živjeli smo teško, posebno u vrijeme 2. svjetskog rata, sve do 1948. Rat je bio sve posvud i nije bilo ničega – ni soli, ni šećera… Ničega!
Muž je radio, ona je vodila domaćinstvo i poljoprivredu. No, uz sve, stigla se i zabaviti: vezla je stolnjake, plela cekre, te šivala narodnu nošnju, koju je rado i nosila te bila aktivna u tadašnjoj udruzi „Križarice“.
RUŽNE USPOMENE IZ DOBA 2. SVJ. RATA I TITA
U vrijeme rata su, srećom, imali svoje životinje i veliki vrt pa su imali što jesti („Cijeli život sam dobro jela“, veli Ana), međutim, vojska je prisilno uzimala ljudima životinje, kukuruz i sl. Prisjeća se i crnih trenutaka iz doba komunizma.
– Sjećam se kako su uzeli djecu na kamion i naređivali im da kamenjem gađaju prozore kuća vlasnika koji nisu htjeli glasati za Tita!
Požalila se i kako je imala puno zemlje s hrastovima preko Mure, no sve su joj to uzeli Mađari kad su postavili granicu, a njoj nisu za to dali ni novčića!
NAJVIŠE JE VOLJELA RADITI NA VRTU
No, prisjeća se i lijepih vremena. Najveće veselje u životu bio joj, kaže, je rad na vrtu i poljoprivredni poslovi.
– Nekad smo kao učenici u školi radili na školskom vrtu, obrađivali ga, pljevili, brali voće… U životu sam jako voljela trenutke kad smo ručno ljuštili kukuruz i pjevali! Nikad neću zaboraviti ni završnu školsku proslavu svog sina Zvonka. Ocijene su se tada čitale na glas i đaci su pred svima dolazili po svjedodžbe i nakon toga je bila velika gozba.
Na upit što misli o tome je li bilo bolje prije ili sada, rekla je:
– Prije je bilo više zajedništva, danas su ljudi jedni drugima zavidni, djeca ne trpe roditelje, obitelji se raspadaju. Nekad su stari ljudi bili glavni, danas su djeca.
ZBOG NEZGODE VIŠE NIJE NA VRTU
Prije tri godine Ana je pala i imala puknuće kuka i bedrene kosti. Oporavila se iznenađujuće brzo. Ipak, dok je prije skoro cijele dane provodila u svom vrtu i na polju, danas ipak osjeća posljedice te ozljede od prije tri godine pa se prebacila u laganiji mod.
– Prije dok sam ustala, prvo sam išla zalijevati vrt, pa davati jesti svinjama i kravama. Imali smo veliki vrt. Drugi još nisu ni znali što je to patlidžan, a ja sam ga imala pun vrt! Danas, ujutro radim vježbe za noge protiv grčeva, zatim šećem po dvorištu, pobirem jaja, volim si pjevati, čupam drač, izrađujem vijenčiće od luka … Volim slušati Radio M. Prije sam obožavala čitati (puno sam čitala!) i gledati TV, no danas loše vidim, ne pomažu ni troje naočale, oči su prestare – priča Ana.
– I danas bi ona po vrtu hodala s motikom, ali joj ne damo! – kaže njezina snaha Marija. Dodaje i kako Ana dobro spava, od 7 navečer do 5 ujutro. Njezin životni moto?
– Treba raditi i gibati se! Ne treba biti lijenčina! Ne znam kako država to sve podnosi, ima toliko ‘nevaljanih’! – kaže Ana.
ŠTO JEDE I PIJE 100-GODIŠNJAKINJA?
– Ujutro jedem mlijeko s kruhom, malo kasnije pijem crnu kavu. Uopće ne pijem vodu. Obožavam juhe, pojedem i po dva tanjura juhe svaki dan. Juhe su mi sve jedna bolja od druge! Posebno volim juhu i sos od rajčice. Toga sam se najela u životu. Imali smo uvijek svoje rajčice. Jedem sve. Ne pijem alkohol, niti kap. Protiv korone se nisam cijepila – otkriva Ana.
Na upit kako ju inače služi zdravlje, kaže:
– Dobro me služi, jedino me glava zna nekad boljeti, pa si popijem praha (ibuprofen) i dobro je!
A na upit kako podnosi ove ljetne vrućine, odgovorila je: „Pa nije tako vruće!“
Dodaje i kako je uvijek voljela piti jako hladno, no hladnoća joj je oslabila glas. Ipak, Ana Pahek je 100-godišnjakinja koja još uvijek pjeva iz svega glasa, a kako pjeva pogledajte u našim videima. Donosimo i fotografije s njezine rođendanske fešte koju je imala u nedjelju, 16. srpnja. Prvo je u crkvi održana sveta misa njoj u čast, pri čemu joj je pjevao Crkveni zbor župe sv. Leonarda, a rođendansko slavlje održalo se u Clubu 114, gdje su bili njezina jedina živuća prijateljica i članovi njezine obitelji, pri čemu su joj unuci svirali (unuk trubu, unuka saksofon).
Unuka Katarina Pahek Čajić napravila joj je prekrasnu tortu od tri dijela (u obliku brojeva 1 i dvije nule), a došli su joj čestitati i načelnik i predsjednik Općinskog vijeća Goričana, Emanuel Sinković i Petar Baksa. Čestitali su joj i župni Caritas Betanija i Udruga umirovljenika Goričan. Cijeli Goričan bio je ponosan na svoju 100-godišnju Anu!
Na upit kako je prošla proslava i kako se osjeća kao 100-godišnjakinja, odgovorila je:
– Bila je to lijepa fešta, a rekla sam im, pak nisam Jovanka da me toliko naslikavate! Eto, mislila sam si, to ne može biti, 100 godina je previše, no ‘kaj pak bum ve’! Zadovoljna sam svojim životom, kakav god bio, živa u grob ne mogu!
Ani želimo od srca još mnogo lijepih i zdravih godina!
