Neki ljudi u jedan život uspiju ugurati tri prosječna života, a Valentino Novak iz Selnice je upravo jedan od njih. Rođen je u Murskom Središću, a odrastao na Muri u vremenima kada, kako sam kaže, nije bilo svega kao danas. Iz tog djetinjstva vuče dvije stvari: inženjersku žicu i ozbiljnu ljubav prema životinjama koja je počela s obiteljskim kravicama, a danas se broji u dvadesetak zečeva i pet pasa koji mu drže stražu – to su Cuki, Đina, Boni, Roki i Beno.
Njegov životopis izgleda doista bogato. Dok većina nas čitav život provede u jednom mjestu, Valentino se odlučio za upravo suprotno. Nakon više škole u Mariboru, gdje je postao inženjer strojarstva, Valentino je krenuo na sjever. Proveo je trinaest godina u Njemačkoj radeći na montaži liftova i toplinskoj izolaciji, a zatim još osam godina u Austriji. Između tih europskih terena odradio je i šest godina u Čakovcu, i to u prvoj firmi u bivšoj Jugoslaviji koja je uopće uvozila kompjutere.
Najveću avanturu ipak je odradio na skroz drugom kraju svijeta, kada je otišao na pola godine u Australiju postavljati ograde. Sama logistika puta bila je pothvat za sebe jer je letio dvadeset i četiri sata u komadu, direktno iz Londona za Melbourne. Tamo su ga fascinirale dvije stvari: nevjerojatna priroda Tasmanije s monumentalnim sekvojama te nevjerojatan društveni miks svih svjetskih kultura . Našao se u potpunom melting potu gdje su živjeli Rusi, Afrikanci, Kinezi i muslimani, svi izmiješani, a među ljudima je vladala nevjerojatna sloga. Iako je život u Australiji bio svojevrsni vrhunac njegova života, Valentino je morao ipak priznati da se zbog velikih vrućina ne bi rado vraćao živjeti tamo.
– Ono što bi vas moglo začuditi je da Tasmanija također ima vinograde, i to prekrasne. Ali ipak, ništa se ne može mjeriti s našim domaćim goricama, kratko i jasno ispričao nam je Valentino.
Nakon što je obišao svijet, Valentino se odlučio vratiti doma. Godine 1986. došao je u Selnicu, kupio parcelu i krenuo postepeno graditi kuću. Danas, kao otac dvije kćeri i jednog sina, u svojoj 73. godini drži savršen ritam. Nakon njemačkih gradilišta i australskih divljina, mir je našao tamo gdje mu je i mjesto. Njegova računica danas je jednostavna: pet vjernih pasa, dvadeset zečeva i vrtlarenje u međimurskim bregima.
