Ovoliko ljepote na jednom mjestu već dugo nisam vidio. Izvorne, prirodne ljepote, nastale u rukama vrijedne Rozine Fegeš (72) u Pušćinama. Najobičnije luščije u njenim rukama pretvara se u umjetnost. Isplela je mnogo cekera, ali svaki je drugačiji, jedan ljepši od drugoga. To treba vidjeti i to treba pokazati svijetu. Međimurje se mora dičiti svojim cekerima, koji su od davnina čisti ručni rad. Nikakav stroj ili kompjutor to ne može napraviti. A ni ljudi. Takvih i tako upornih kao što je gospođa Rozina malo je i u našem kraju. Njezini cekeri od luščija sigurno se koriste po cijeloj Europi, možda i svijetu, koliko ih je isplela i raspoklanjala.
– Sjećam se, nisam imala ni sedam godina kad sam isplela svoj prvi ceker. Bilo je to uz mamu Katarinu u Nedelišću (odakle sam rodom), i koja ga je kasnije, uz svoje, odvezla nekom prekupcu u Varaždin. Cekar nije bio baš lijep pa je za njega dobila samo 40 ondašnjih dinara. Nije bilo ni za lizaljku, ali sam bila jako ponosna i nastavila plesti. Kasnije se nešto i zaradilo, ali kad sam se udala, rodila djecu i zaposlila u varaždinskom VIKO-u, a onda u čakovečkom Jelenu, prestala sam plesti. I ovako je bilo dosta posla u kući – kaže nam Rozina.
Odlaskom u mirovinu ponovo se prihvatila pletenja, a zadnjih 10 godina intenzivno stvara pravu bajku od cekera. Uključena je u Udrugu žena u Pušćinama, sudjeluje na raznim sportskim priredbama, susretima, ali cekeri su uvijek u prvom planu. Zadjih godina veliku podršku pletilje iz Pušćina i drugih naselja Općine Nedelišće, dobivaju od Turističke zajednice Međimurske županije, LAG-a i matične Općine, koja kod velike platane u Nedelišću namjerava izgraditi spomen-centar cekerima.
Koliko vremena vam treba da ispletete jedan ovakav ceker, odakle ideje?, pitam Rozinu, dok se razgovoru priključila i njezina pajdašica Ivanka Bene.
– Za isplesti jednog takvog cekera treba mi tjedan dana. No, pripreme su duge. Treba osigurati i posijati sjeme starinskog domaćeg kukuruza. Kad izraste ručno ga obrati i zluščiti. Luščije treba prebrati i dugo namakati. Tek onda je spremno za pletenje. Kad radim s obojanim luščijem njega treba dobro skuhati u boji za tekstil, oprati u više voda, staviti u ocat da ne pušta boju. Zatim nabaviti drvene ruče, koje se opletu kako bi se cekar mogao elegantno nositi. Kad ga ispletemo, treba ušiti platno, zalijepiti ukrase od luščija koje napravim prije i tek onda je ceker gotov – kaže Rozina Fegeš.
– No, ni to nije sve. Također prije pletenja mora se odabrati modla, imam ih dvadesetak raznih, ali si i međusobno mijenjamo s pajdašicama. Nabiju se čavlići, namotaju kolci koje prvo pletemo i tek onda počinje pravo pletenje bobica. Izgleda komplicirano, ali nije. Kad se jednom uđe u taj posao sve je jednostavno, no treba puno vremena, puno ručnog rada… Kad je ceker ispleten ide na sumporenje, kako bi se uništili neželjeni organizmi, koji bi mogli naštetiti cekeru. A što se ideja tiče, one dolaze same. Kad počnem plesti imam već nešto u glavi, a onda tijekom rada samo nadograđujem i realiziram. Nikad na početku neznam kako će izgledati na kraju. Zasad sam zadovoljna rezultatima, kao i svi oni koji imaju moje cekere – kaže kroz osmijeh Rozina.
Redovno sudjeluje i na radionicama na kojima mlade djevojke i žene uče plesti cekere. Mnoge nauče, kaže, dobro pletu, ali kasnije odustaju. Preplaše se količine rada koji je potreban da bi se ispleo jedan običan ceker.
– Jeh, ne može se gotovo luščije kupiti u prodavaonici sam svoj majstor – dobacuje uz smijeh pajdašica Ivanka, a Rozina potvrđuje.
Sretna je među svojim cekerima, sretna je i kad na licima ljudi kojima ih poklanja, ili rijetko prodaje, vidi zadovoljstvo i oduševljenje. To joj daje dodatni poticaj da svoje ideje unese u novi ceker. A njezin izvor ideja je nepresušan. Doista je umjetnost kad iz onog tvrdog i neuglednog luščija uspije napraviti nešto ovako lijepo. A prava ljepota ne prolazi.
Gospođa Rozina Fegeš iz Pušćina to zna i hvala joj na tome!
