Kada sam dogovarao ovu reportažu s Nadicom Patafta iz Strahoninca mislio sam pisati o prekrasnim narodnim nošnjama što ih sama šije i odijeva lutke, koje privlače pozornost na štandovima i izložbenim prostorima širom Međimurja. No, u njenom domu u Poljskoj ulici 6 u Strahonincu zatekao sam pravu umjetničku galeriju slika, narodnih nošnji, ukrasnih i uporabnih predmeta, suvenira… Sve ljepši jedan od drugoga.
-Da, sve sam to ja napravila, ali to je tek jedan mali dio. Mnogo ih je “razasuto” po cijelom Međimurju, Hrvatskoj, pa i svijetu. Ljudi dolaze. Svidi im se i kupuju kao poklone najdražim osobama – kaže Nadica Patafta (72), ponosna na svoje godine i sve ono što je dosad napravila i stvorila, kako kaže, iz svoje glave.
Rođena je Strahoninčarka, cijeli život bila je desna ruka nedavno preminulom suprugu Franji Patafti, poznatom i priznatom obrtniku, koji je razvijao poslove pjeskarenja, obavljao usluge mehanizacijom, bagerima, pa specijalnim dizalicama. Danas su taj posao nastavili sinovi Franjo i Radovan, a kćerka Nadica bavi se znanošću. No, svo troje daje majci podršku u njenom radu, pogotovo kćerka i unuka Margareta.
SVI MOJI OSJEĆAJI SU U BOJAMA NA PLATNU
-Sve je počelo još u omladinskim danima, kada smo moje sestre i ja često nastupale na susretima mladih po mnogim mjestima širom Međimurja. Najavljivali su nas kao Duo Štenglin (djevojačko prezime, op.a.), ja sam bila stalni član, a moje sestre Nena i Marija su se izmjenjivale , kako je koja bila slobodna. Kasnije sam bila aktivna i u Udruzi žena u Savskoj Vesi, pa u KUD-u Strahoninec, zboru umirovljenika u Čakovcu, a sada pjevam u Pjevačkom zboru Strahoninec, koji se izdvojio od KUD-a. Moj suprug je obožavao sve vrste glazbe, zdušno je podupirao rad svih ovih udruga, pjevao je u pjevačkom zboru, oformio je i financirao puhački orkestar u Strahonincu… Pa čak i bolestan je sjedio u publici i uživao u našem programu – kaže Nadica Patafta i nastavlja:
-Slikati sam počela sasvim slučajno. Zapravo me nešto vuklo, a kad sam počela nanositi boju, kao da je iz mene potekla rijeka inspiracija. Kao da sam otvorila dušu iz koje su potekli svi skriveni osjećaji, koji su potom završili u bojama na platnu. Isprobala sam sve tehnike slikanja, a najveća potpora bio mi je suprug. Zadnjih godina, kad sam ga danju njegovala, najviše sam slikala u noćnim satima. Ponekad i do četiri ujutro. Relativno brzo slikam, ali onda završna obrada traje malo duže – pripovijeda mi uvijek lijepo dotjerana gospođa Patafta, koja je dosad svoje slike izlagala u Zagrebu, više puta u Čakovcu, u Dunjkovcu i drugdje.
U svoje slike voli unositi inovacije, oslikava tibete, a i cijelu seriju slika napravila od kovanica kuna, odnosno lipa. Za tu seriju dobila je i zlatnu medalju za inovacije u Zagrebu.
Nadica Patafta piše i poeziju, uglavnom na kajkavskom. U brojnim prigodama se čitaju ili recitiraju njezine pjesme, uglavnom prije nastupa Pjevačkog zbora Strahoninec ili prigodom otvaranja njezinih izložba te priredbama u čast kruha i plodova zemlje.
ZRINSKA GARDA, RUDARI, PUTARI…
-A lutke u narodnim nošnjama? Pa, odavno sam prvu nošnju sašila baš sebi, kad sam došla u KUD, a onda sam počela šivati manje nošnje i oblačiti ih na lutke različitih veličina. To su ljudi dobro prihvatili, šivala sam sve više, a onda sam napravila i odore Zrinske garde, pa štrigovskog putara, rudara iz Murskog Središća i brojne druge. Naši turistički djelatnici su uočili njihovu kvalitetu i izvornost, pa su me pozvali da iz izložim i dam u prodaju po turističkim uredima, a mogu se vidjeti i ukupiti kod Vidikovca na Mađerkinom bregu, kao i kod mene doma u Strahonincu (mob. 091 389 0250). Naravno, sve one moraju biti upakirane u prozirnu plastičnu tubu, jer samo tako mogu u prodaju – kaže Nadica Patafta.
Nikako mi nije išlo u glavu kako sve to stigne napraviti? Pokazala mi je i svoj vrt, koji i sada u jesen buja povrćem i cvijećem. Nakon probe Pjevačkog zbora, dva puta tjedno odlazi u Čakovec na tečaj slikanja kod poznatog slikara Ivana Lovrekovića. Želi usavršiti izradu portreta. Naprosto nikad ne posustaje. Dokle?
-Dok će me služiti oči, ruke, noge, glava – zadovoljno će gospođa Nadica, dok me nudi odličnim još toplim štruklima nadjevenim tikmama, makom i limunom.
-To je po mojem receptu i svi moji ih obožavaju – kaže!
Imaju i zašto!
Za kraj, čestitam joj na agilnosti i svim onim prekrasnim radovima koji uljepšavaju život mnogim ljudima, kao i na svemu što je učinila za zajednicu u kojoj živi i djeluje.
