Selo Inkejevica koje se nalazi u sklopu područja Općine Podturen, nekada je vrvjelo životom. Danas su tamo samo ostaci koji svjedoče nekadašnjem životu, i tek pokoja ciglena kuća izgrađena tek naknadno. One tradicionalne od slame i blata, “kak’ se to negda delalo”, govore naši sugovornici, odavno su propale. Tamo se sretno živjelo, radilo na poljoprivredi, rađalo i umiralo, kao i svugdje, ističu članovi obitelji Novak koji se redovito nekoliko puta godišnje okupljanju u dvorištu svoje stare kuće. Jedine koja još stoji, a koja ih podsjeća na dane u selu Inkejevica, kada je obitelj sa šestero braće i sestara ovdje sretno živjela i obitavala.
Posjetili smo ih tijekom jednog od okupljanja, kada ih se od ukupno pedesetak okupilo njih desetak, i to onih koji se nisu raspršili po svijetu već ostali u Međimurju. Okupila su se tamo braća Stanko (66), Mijo (69), Zvonimir (74) i sestra Rozina, potom Zvonkova žena Zlata te bratići Martin i Alberto. Tom su nam prilikom ispričali svoje sjećanje na djetinjstvo u selu.
-Inkejevica je selo staro više od 100 godina, no danas nema ni jednog stanovnika. Znam to jer je naša majka Marija danas stara 95 godina, i posljednji je živući stanovnik sela. Danas je u smještena u staračkom domu u Sivici, jer bila je prestara da bi ovdje živjela sama i brinula. Nekad je ovdje i živjelo više od stotinjak ljudi, no danas nema više starih kuća jer bile su rađene od blata i slame kako se nekad radilo, i tako su propale. Naša kuća posljednja je u selu od onih starijih, ali to zato što smo je napravili naknadno, od cigle i betona. Kuća koja je postojala ovdje ispred, pokazuje nam Stanko, odavno se srušila.
Ključna stvar koja je raselila selo bilo nedostatak električne energije, govore nam.
-Stariji ljudi su ostali jer nisu se dali iz svojih domova, no mi mlađi, nova generacija, mi smo otišli. Svi su s vremenom preminuli, osim naše majke.
U njihovoj je obitelji bilo ukupno šest braće i sestara, od kojih je jedna sestra preminula, a jedan brat umro kao dijete. Također, preminuo je i njihov otac, čovjek koji je u selu Inkejevica nekada godišnje proizvodio i do 2000 litara meda.
– Danas živimo svugdje, a mi koji smo ostali u Međimurju u Žiškovcu, Mihovljanu, Šenkovcu, Peklenici i u drugim naseljima. Ipak, naše je djetinjstvo bilo divno. Imali smo poljoprivredu, a naš je otac bio pčelar. Proizvodio je med i prodavao ga u Sloveniji velikim korporacijama. Imao je stotine košnica. Danas se ovdje ne okupljamo uvijek svi, previše nas je, samo je bratića i sestrična više od desetak. Ukupno nas je više od pedesetak. Mi koji smo bliži se ovdje kad imamo mogućnost okupimo, roštiljamo i pokušavamo održati na okupu, govori Stanko.
Na pitanje postoje li ikakve informacije da će se selo pokušati revitalizirati, Stanko nam govori da se načelno pripremio plan kojeg bi trebala provesti Općina Podturen.
-Govore da će selo oživjeti jer Općina Podturen planira uvesti struju, no pitanje je hoće li to vratiti stanovnike ili će se ovo pretvoriti u turističku lokaciju. Osobno vjerujem više u drugu mogućnost, jer put do vodi kroz šumski put, a nikom više nije u interesu živjeti daleko od glavnih cesta.
Do tad, i sve dok su živi, govore braća, posjećivat će svoju rodnu grudu i nadati se da će neka bolja vremena za selo doći.
