On je gospodin i na poslu i u privatnom životu. Ima sve ono što pravi konobar mora imati. Mora biti stručan, kulturan u ophođenju, uvijek dobro raspoložen, urednost, pomalo psiholog, spreman na razgovor, ali nenametljiv, prilagodljiv gostu, mora dobro poznavati jela i pića koje nudi, pogotovo vina… Takav je Andrija Sitar (71) iz Nedelišća, vjerojatno najstariji aktivan konobar u Međimurju. Trenutno radi u gostioni “Martin”, najstarijoj gostioni u Nedelišću. I Andrija i “Martin” imaju izuzetan ugled među gostima.
– Čitav svoj život sam proveo na nogama, u ugostiteljstvu, među ljudima… Rođen sam u Krapini, a ovdje u Nedelišće dovela me ljubav prema mojoj Liljani, s kojom sam u braku već 46 godina. Izgradili smo i kuću u Nedelišću i imamo dva odrasla sina – kaže Andrija na početku razgovora.
No, vratimo se poslu, kojem je posvetio cijeli svoj radni vijek, a i više od toga.
– Već od najranije mladosti želio sam biti konobar. Bili su uvijek lijepo odjeveni, na domak ruke bilo im je sve, u restoranima su bili glavni, njih se zvalo, davale su im se napojnice… Upisao sam Višu hotelijersku u Zagrebu, potom dobivam poslove konobara u Koprivnici, Ludbregu, na Hvaru… Tesao sam zanat u novom hotelu “Podravka” u Koprivnici, tamo negdje 1968. godine. Dolazila je elita, politička vrhuška Jugoslavije, pa je i usluga morala biti vrhunska. Pazilo se na svaki detalj na stolu, ali i u ophođenju. Svaki pokret morao je biti dobro uvježban i nije smjelo biti grešaka – prisjeća se Andrija dok ispijamo jutarnju kavu na terasi “Martina” prije početka njegove smjene.
– Poslije vojske radio sam u hotelu “Putnik” u Ludbregu, u kojem sam kasnije bio i upravitelj. U Ludbregu sam upoznao i svoju Liljanu, pa smo došli u Međimurje. Bio sam prvi direktor “Pilke”, prve pivovare i pivnice u Međimurju. I tu sam stekao brojna iskustva, ali i prijatelje i poznanike. Gosti su me cijenili, poslodavci također – kaže gospodin Sitar.
I došlo je vrijeme da otvori vlastiti lokal, pa je tako nastala legendarna gostiona “Andrija” u Gornjem Hrašćanu, o kojoj još i danas kruže priče o vrhunskoj podvorbi, jelu i piću.
No, djeca su rasla, a voditi jedan ovakav privatan ugostiteljski biznis značilo je biti odsutan od kuće i nedjeljom, i praznikom, ponekad i dugo u noć, stalno na nogama. Sve to umori čovjeka, pa se zaposlio u poduzeću “Lepoglavec” kao trgovački putnik i vozač. No, bez šanka, i ugostiteljstva nije mogao dugo izdržati. Otišao je u mirovinu, ali se vratio svojoj struci. Danas svoj konobarski posao na opće zadovoljstvo gostiju, obavlja u gostioni “Martin” u Nedelišću. Tu je, s malim prekidom, već šest godina. Radi 4 sata dnevno, i to u špici, kad je tu najviše gostiju.
Ne sjeća se da je kroz sve te godine bilo nekih značajnijih prigovora nas njegov rad, što se najbolje vidi po napojnicama koje prima. Daju li danas uopće gosti “tringeta”?
– Da, daju. Samo ako si kao konobar to zaslužite. Ima gostiju koji su široke ruke kad ga dobro poslužite, kad procijenite što bi mu najviše odgovaralo od jela i pića i onda mu to preporučite. S gostima treba znati, uz stručne stvari, moraš imati i široku opću kulturu, pratiti aktualna događanja – kaže Andrija, za kojeg odavno postoji mišljenje da ima ono nešto u sebi, što danas rijetko koji mladi konobar ima.
– Zanimljivo je da su prije dvadesetak godina vlasnici kafića i restorana konobarima moje dobi (s pedesetak godina života i velikim iskustvom), govorili da smo prestari za taj posao. Svi su tražili lijepe i mlade djevojke i mladiće za taj posao, a nitko nije pitao za stručnost. Zato se ugostiteljstvo počelo srozavati. Konobar je ogledalo restorana! Ako on zabrlja, teško to može bilo tko ili što popraviti. Danas je drugačije, cijeni se iskustvo i znanje – kaže Andrija Sitar.
U slobodno vrijeme voli kuhati prijateljima. Majstor je za bograč, fileke, ražanj, kotlovinu, roštilj… Aktivan je u udruzi “Vinoljub” s kojom je obišao brojne međimurske, hrvatske i slovenske vinogradare i upoznao njihova vina. Poštuje i njeguje narodne običaje, Martinje, Vincekovo, jedan je od pet međimurskih vinskih biškupa. Voli ljude, rado je u društvu, voli i zapjevati, a nerijetko izvadi i svoju bugariju pa zasvira. Drage su mu sve pjesme, ali one zagorske posebno preferira. Zasuze mu oči kad krene ona njemu najdraža: “V jutro dišeče, gda begi su spali…”. Pjesma za dušu, za dušu od čovjeka.
– Godine su tu, ali zdravlje me služi. A dokle ću raditi? Dok me noge budu nosile i dok me gosti i “gazde” budu htjeli ja ću dvoriti – kaže Andrija uz osmijeh i krene.
Šihta je počela!
