Uvijek kad sam imao prilike na nekoj veselici slušati Tamburaški sastav “Kumovi” iz Zasadbrega, divio sam se s kakvom lakoćom kroz pjesmu i svirku unose dobro raspoloženje u sve prisutne. Uz to, uvijek bi me fascinirala snaga njihovog frontmena, harmonikaša i pjevača, Nenada Šajnovića (45) koji bi bez imalo umora obilazio stolove, nosio harmoniku, svirao i pjevao i po nekoliko sati bez prestanka s osmijehom na licu. Na kondiciji bi mu mogli pozavidjeti i mnogi poznati sportaši.
Kad ga se gleda na pozornici nitko ne bi mogao zaključiti da je on jedan od naših najupornijih hodočasnika, dva puta je pješice prošao Camino de Santiago u Španjolskoj, od čega jednom po “Francuskoj ruti” dug oko 800 kilometara. Ne, nije greška, osam stotina kilometara!
Nenad Šajnović radi u veleprodaji jedne informatičke tvrtke u Čakovcu, a uz suprugu Mihaelu i kćer Luciju, glazba i hodočašća, čine mu život savršenim.
– Da, tu ljubav prema glazbi naslijedio sam od oca Branka, koji je nekad svirao u “Jorusima”. Završio sam tri razreda glazbene škole, a počeo sam polako svirati u petom razredu osnovne. Prvi bend imao sam s 18 godina, kupio sam klavijature, a onda sam silom prilika prešao na bas. Nitko nije želio svirati bas gitaru, pa sam onda ja obilazio okolo gledati druge bendove i učio svirati. Promijenio sam nekoliko glazbenih sastava da bi 2002. godine u “Laguni” svirao solo gitaru i trubu. Bilo je to lijepo razdoblje, puno se radilo, pa sam u “Laguni” bio do 2017. godine. No, u međuvremenu sam 2010. godine s dečkima iz KUD-a Zasadbreg osnovao sastav “Kumovi”. Prvo je to bilo neslužbeno ime, jer smo svi međusobno kumovi, a onda je postalo i službeno. S “Kumovima” i danas sviramo na brojnim veselicama. Bez opterećenja. I uživamo – kaže Neno Šajnović, kojeg publika na nastupimo jednostavno voli. Ima tu neku unutarnju karizmu.
13 PUTA PJEŠICE U MARIJU BISTRICU
Kad mu je 2014. godine otac teško obolio to ga je jako pogodilo. Počeo je osjećati potrebu da mora krenuti na put i nekako u to vrijeme saznao za Camino de Santiago. To je put svetog Jakova, koji vodi prema gradu Santiago de Caposteli na krajnjem sjeveru Španjolske. Postoji devet glavnih ruta, a najduža i najzahtjevnija je ona koja polazi iz Francuske i duga je oko 800 kilometara. Nju je Neno prvu želio proći. O njoj je svima govorio, čitao, proučavao. Neki nutarnji glas ga je vodio.
– Do te 2014. godine sve sam obavljao autom. Nikakvo pješačenje nije dolazilo u obzir. A onda se sve okrenulo, počeo sam odlaziti na svakodnevne šetnje u okolici Zasadbrega, a mještani su me počeli sumnjičavo gledati. Tada me pajdaš Pero Mađarić 2015. pozvao da pođem s njim pješice do Marije Bistrice. Krenuli smo iz Novog Sela na Dravi i bilo je to prvi puta da sam prošao 55 kilometara bez nekih većih problema. Bila je to prilika da hodam s nepoznatim ljudima, upoznajem ih i postajemo prijatelji. U proteklih osam godina na Mariju Bistricu sam pješačio 13 puta. Ponekad i tri puta godišnje. Od Zasadbrega do tamo mi treba oko 17 sati ako idem u grupi, a ako idem sam treba mi oko 22 sata. Zašto? Zato što usput i stanem na nekoliko mjesta, imam prijatelje, ponude me kavom ili vodom, popričamo i krenem dalje. Uz hodočasničke puteve ljudi su jako ljubazni, pomažu, daju osvježavajuće piće, zanimaju se odakle smo… Prošao sam puno kilometara, ali nisam doživio nikakvu neugodnost – kaže Neno.
Na pitanje molio li se u Mariji Bistrici za nekoga posebno, odgovara da je uvijek to činio za druge. Kod oltara u Mariji Bistrici molio bih, više komunicirao, za pajdaše da ozdrave od teških bolesti, da oni koji nemaju konačno dobe djecu. Po povratku s hodočašća im je to i rekao. I? Četvero ljudi je ozdravilo i troje djece se rodilo!
I STIGAO JE POZIV: “DOĐI!”
– Znao sam da ću dobiti neki znak kad treba krenuti. I stigao je! “Dođi!”, čuo sam jednog dana u lipnju 2018. godine. Bio sam spreman. Veseo. Spremio odjeću i obuću. Na Mariji Bistrici naučio kako prolaziti bez odmora 10, 20 ili 30 kilometara. Naučio sam i da obuća mora biti barem jedan broj veća nego u normalnim uvjetima, jer nakon dužeg hoda noga natekne. Bio sam siguran u sebe. No, kao da su neke nadnaravne sile htjele spriječiti da pođem. Dan prije polaska napao me ogroman pas tu u Zasadbregu i ugrizao za ruku. No, rana nije bilo. Kad sam krenuo na aerodrom u Budimpeštu, primijetio sam da u automobilu nema torbe s najosnovnijim potrepštinama i priručnim lijekovima. Vratio sam se po njih. Kad smo sletjeli u Francuskoj, rečeno mi je da je moja prtljaga izgubljena. Zapravo je otišla u Indiju. Bio sam bez ičega. No, ni u jednom trenutku nisam pomišljao da odustanem. Iza toga je sve išlo bez problema. Nabavio sam potrebne sitnice, upoznao mnoge nove ljude s kojima se sada dopisujem, razgovarali smo univerzalnim jezikom hodočasnika, sporazumijevali smo se bez problema iako smo došli iz raznih krajeva svijeta, jeo sam i spavao s nepoznatim ljudima, hodao s njima… Gotovo 800 kilometara prošao sam za 22 dana i izgubio 8 kilograma. No, sve to nije se moglo mjeriti s onom srećom, ushićenjem, radošću i saznanjem da sam prošao put svetog Jakova i na cilju ugledao katedralu u Santiagu de Composteli – sa posebnim sjajem u očima pripovijeda Neno.
Prošle, 2023. godine, ponovo je bio na Putu sv. Jakova. U društvu mu je bila supruga Mihaela, a ovaj put su odabrali “Portugalsku rutu” dugu 260 kilometara. Pješačili su 10 dana i sretno stigli na cilj. I tu stekli ista iskustva. Hodočasnici kao i domaći, Portugalci, su naprosto dobar narod, gostoljubiv, plemenit… Dva-tri dana ostali su duže da upoznaju turističke i druge ljepote Španjolske i Portugala.
ODAKLE NOVAC
Pretpostavljam da sve to zajedno puno košta, pa znatiželjno pitam odakle novac za to?
– Od posebne štednje. Kad sam 2014. godine odlučio jednog dana poći na to hodočašće, prestao sam odlaziti na jutarnju kavu i svaki dan u “škreblicu” stavio 8 kuna. Do 2018. godine, kada je stigao poziv, unutra je bilo oko 10 tisuća kuna, odnosno 1.300 eura. I bilo je dosta za sve potrebe. Iako sam već ranije prestao pušiti, godine 2019. sam odlučio nastaviti, ali na način da umjesto da kupim kutiju cigaret, taj novac stavljam u kasicu. Do prošle godine nakupilo se 6.800 eura, a potrošili smo 2.300 eura. Pokrili smo sve troškove puta za dvije osobe, avionskih karata, hotela i potrepština. “Pušim” i dalje – kaže Neno.
Sada je dosta angažiran na formiranju hodočasničkog puta u Međimurju, koji bi bio vezan za onaj u Podravini i dalje. Camino Međimurje od Čakovca do Preloga po najjačoj kiši prvi put su Neno i nekoliko pratitelja prošli 25. srpnja 2021. godine. Poslije toga još 4 puta iz Zasadbrega do Preloga, gdje se nalazi crkva sv. Jakoba.
Svi mi u životu tražimo svoj put, svoju sreću. Nenad Šajnović je svoj našao: u obitelji, glazbi i hodočašću. Sretan, ali ponizan, i dalje svojom svirkom i pjesmom zabavlja ljude i razmišlja o novom putu svetog Jakova.
I opet će poći kad stigne poziv! Camino čeka!
Neno, svaka čast! Skidam kapu!
