Da, kao što smo jutros i najavili, ovo je jedinstvena priča o jednom međimurskom romskom naselju, ljudima i njihovim sudbinama. Mnogi su se u vrijeme kada je nastala ponadal da će biti inspirativna i za rješenje problema u drugim romskim naseljima. No, ništa od toga.
Sve ovo događalo se u prvim danima zime prije 22 godine, a naselje se zvalo Peski. Nalazilo se u šumici preko Drave kod Donje Dubrave i u njemu je živjelo 19 obitelji. Danas više nerma ni tragova tog naselja. Ipak, priča živi u sjećanjima mnogih stanovnika tog dijela Međimurja.
Svakako najbolji sugovornik za tu problermatiku je Ivan Štefić ondašnji tajnik Općine Donja Dubrava.
-Ljudi su živjeli u teškim uvjetima, u barakama sklepanim od starih dasaka i drugog materijala. Nisu imali vode, struje… Ništa! A svako malo ih je plavila Drava. Rijeka bi malo narasla i već bi im kolibe bile u vodi. Oni pak su se s dejcom povlačili na nasip i tu čekali da vodostaj padne – kaže Ivan Štefić i nastavlja:
-Bilo je pokušaja da ih se premjesti izvan vodoplavnog područja, preko nasipa na podravsku stranu. No, to je iziskivalo milijunske iznose, pogotovo gradnja trafostanice, ceste i drugih komunalnih potreba. Preko nadležnog ministarstva, a na prijedlog županijskih službi i načelnika Općine Donja Dubrava, Marijana Varge, tada je odlučeno da će obitelji morati odseliti, a naselje Peski “poravnati sa zemljom”. Sami su si mogli pronaći kuće u okolnim selima, a država im je dala po 10 tisuća njemačkih maraka. Ako su kuće bile jeftinije, razlika im je ostala za namještaj i slično, a ako je bila skuplja morali su sami doplatiti. Uz to, deset godina nisu smjeli prodati kuću u koju su se uselili. Vrlo brzo to je i učinjeno. Većina Roma iz naselja Peski pokupovala je kuće u podravskim selima, a samo su se dvije nastanile u Donjoj Dubravi – kaže nekadašnji tajnik Ivan Štefić, koji je prošle godine otišao u mirovinu.
U “akciji Peski” sudjelova li su djelatnici socijalnih i drugih župaijskih službi. Bio je tamo i ondašnji predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine Milan Ignac, a razgovor s načelnikom Vargom obavio je Elvis Kralj, koji je danas zamjenik župana iz redova romske nacionalne manjine. Kralj kaže da je to, za ono vrijeme, bio odličan potez Vlade da se za romske obitelji nađe neophodan smještaj u sigurnim objektima. Tu praksu trebalo bi modificirati i primijeniti na današnje prilike. Svima koji to žele država bi trebala kupiti kuće ne samo u Međimurju nego i šire, na primjer u Legradu, Koprivnici, Ludbregu…
-Primjer naselja Peski pokazao se kao odličan u praksi i do danas su ga samoinicijativno slijedile mnoge obitelji. Pogledajte oko sebe, pa u svakom naselju u Međimurju imate po nekoliko romskih kuća. I svi su zadovoljni – kaže Elvis Kralj.
Zanimljivo je i zapažanje Ivana Štefića, koji je primijetio da se u posljednje vrijeme potomci pojedinih obitelji, koje su iseljene iz naselja Peski, vraćaju u Donju Dubravu. Naime, Romi su prve kuće, kupljene uz pomoć Vlade RH, prodali nakon deset godina i otišli raditi u inozemstvo. Sada se vraćaju i u Donjoj Dubravi kupuju kuće. I to nije loše, mada ima određenih prigovora od mještana starosjedilaca, kaže Štefić.
Mogu li tako biti raseljena naselja poput Paraga, Sitnica, Piškorovca, Lončareva… Teško, ali nikad nije kasno da se pomogne onima koji žele izaći iz geta i da im se omogući život dostojan čovjeka.
P.S.
I potpisnik ovih redaka bio je nazočan dogovoru o iseljavanju i “likvidaciji” naselja Peski i napravio niz dokumentarnih fotografija. Od sve te tuge, čemera i jada, najupčatljivija su bila lica djece kad su im tete (u)dijelile bombone. Zbog tih slatkiša i sreće na licu zaslužila su sretnije djetinjstvo u toplom domu i životu, koji im mora omogućiti sve ono što i svakom drugom djetetu!
