U obitelji poznatog međimurskog dimnjačarskog majstora Ivana Zvera (58) s čakovečkog Juga, danas je posebno svečano. Slavi se sv. Antun Padovanski, proštenje je, a dodatni razlog je i imendan njegovog pokojnog oca Antuna od kojeg je naučio dimanjačarski posao i nastavio obrt.
-Nakon završetka srednje škole za dimnjačara u Varaždinu radio sam kod oca, od 2004. godine imali smo zajednički obrt, a 2006. kad je on otišao u mirovinu, preuzeo sam sve poslove. Evo, dimnjačar sam 40 godina, a 18 godina samostalni obrtnik. Ako bude sreće, i moj sin Ivan (22), koji već radi ovaj posao, naslijedit će mene – kaže otac Ivan Zver, kojega ljudi cijene i kao izuzetnog majstora, ali i čovjeka široke duše i dobročinitelja. Kod njega plaća nikad ne kasni, kažu djelatnici, redovno dobivaju božićnicu, uskrsnicu, k-15, imaju ljetni kolektivni odmor od mjesec dana i druge beneficije.
-Omogućio sam da svi moji radnici steknu kvalifikacije i redovno se dodatno osposobljavaju kad to struka zahtijeva. Evo, Denis Blešč iz Okruglog Vrha kod mene je zaposlen 26 godina i svakodnevno biciklom dolazi na posao u Čakovec, jer tako želi. Igor Panić iz Savske Vesi je kod nas 21 godinu, dok je Rudolf Novak iz Čakovca od nas otišao u mirovinu. Uz mog sina Ivana, nas četvero čini jednu složnu dimnjačarsku obitelj. Družimo se, pomažemo… – ističe majstor Ivan i pojašnjava da se danas grijemo na sofisticiranija trošila, pogotovo plinska, zato dimnjačari moraju biti osposobljeni raditi ne samo s četkama, nego i modernim uređajima tzv. dregerima za mjerenje prisutnosti plina u prostoriji i kontrolirati dimovodne instalacije kako bi mogli dati potrebne potvrde o ispravnosti.
-Upravo zbog pravovremenog otkrivanja opasnih plinova, posebno ugljičnog monoksida, u kupaonicama spasili smo više ljudskih života, pogotovo djece, koja mogu podnijeti puno manje koncentracije otrovnog plina od odraslih. Zato moramo imati detektore, kamere, rotomat i druge uređaje, ali i potrebno znanje – kaže Ivan, koji ima višegodišnju koncesiju za čišćenje dimnjaka u općinama Strahoninec i Sveti Juraj na Bregu te treće dimnjačarsko područje u Gradu Čakovcu u koje spada i Ivanovec i Štefanec.
LJUBAV PREMA POVRĆU NASLIJEDILA OD MAJKE!
Dok razgovaramo u njihovom domu na čakovečkom Jugu, pored Ivana sjedi i neumorna supruga Verica. U braku su 32 godine, a već 28 godina vodi ona OPG Zver. Bavi se uzgojem korjenastog povrća, kojeg plasira na veletržnici Žitnjak u Zagrebu.
-Nije uvijek bilo tako. Moja mama Ljubica bila je prava legenda čakovečkog placa. Radila je u varaždinskoj Ljevaonici, svakog dana vlakom putovala na posao, a popodne ovdje u vrtu uzgajala povrće koje bi onda u dane vikenda prodavala na čakovečkoj tržnici. Ja sam joj u tome pomagala i zavoljela taj posao. Završila sam za konfekcionerku, radila u čakovečkom “Jedinstvu”, ali sam svejedno odlazila na plac prodavat što sam doma uzgojila. Bilo je svega, od salate, rajčice, krastavaca, paprike, presadnica…Imali smo šest velikih plastenika. Kako si u obitelji svi međusobno pomažemo, jednom smo proizveli puno zelene salate, koju nikako nisam mogla prodati na placu, pa smo je odvezli na Žitnjak. I sve odmah prodali. S obzirom na godine, reducirali smo broj kultura, ukinuli plastenike i povećali površine. Sada uzgajamo samo korjenasto povrće: mrkvu crvenu i žutu, peršin, poriluk ciklu, celer, pasternjak… I sve prodamo u Zagrebu – kaže Verica.
Imaju blizu 8 hektara vlastitih oranica i više od 20 hektara u najmu. To je veliki posao i bez potrebne mehanizacije, traktora, sijačica, gredičara za mrkvu, agregata koji zalijeva po zadanom vremenu, ne bi se moglo raditi.
Sreća je što se i zet Nikola sa svojim OPG-om uključio u sve to. On se bavi ratarskim kulturama, kukuruzom, suncokretom i drugima, kako bi se pridržavali plodoreda, jer se nikad na istoj parceli iz godine u godinu ne smiju sijati iste kulture.
DIMNJAČAR DONOSI SREĆU!
Pitam Vericu je li se primila za gumb kad je prvi put vidjela svog dimnjačara, ovog tu, Ivicu Zvera iz Strahoninca, je li joj donio sreću?
-Naravno! Istina, puno radimo, ali se znamo i poveseliti, putovati, družiti se… Najveća sreća su nam ipak dvije kćerke i sin, i njihove obitelji. Maja i Neven podarili su nam unuke koji se zovu Mia i Leo, a Suzana i Nikola malog Jana. Sin Ivan je još slobodan. Najsretniji smo kad se nađemo svi zajedno. I što ti oda više treba? – emotivno kaže Verica.
Ivan sluša, kima glavom i potvrđuje te dodaje da se još uvijek ljudi kad sretnu dimnjačare hvataju za gumb kako bi im donijeli sreću. Ponekad žele za uspomenu otrgnuti i gumb s naših odijela. Inače, ima nešto u tome da donosimo sreću, pogotovo onima koji su mogli stradati u kupaonicama s podmuklim ugljičnim monoksidom, kaže Ivan.
Hvala vam na tome.
Kad sam se pozdravio s Vericom i Ivanom bio sam baš sretan što sam sat vremena proveo s tim dragim i vrijednim ljudima.
I gumba kojeg sam skrivečki držao u džepu!
