Poveo me je na kraću šetnju puteljkom uz nepokošene livade tu negdje između kanala Lateralac i Mihovljana. Mir, tišina, tek udaljeni cvrkut ptica. A onda iznenadni meket ovaca i koza koje nam trče u susret. On se samo nasmije i jakim grlenim, pomalo hrapavim, glasom ih pozove još bliže i ponudi im stari kruh. Sasvim dovoljno da fotoaparatom zabilježim te trenutke sreće.
Da, da, ugostio me Mihajlo Mišo Sabo (49) iz Mihovljana, za kojega sam dugo mislio da, onako stasit, samo pjeva i svira u poznatom i vjerojatno u Međimurju najstarijem tamburaškom sastavu “Svirci”. No, prevario sam se kao i mnogi drugi. Osim što radi u jednoj maloj tvrtki u Brezju, koja izrađuje drvnu galanteriju, Mišo je i veliki ljubitelj prirode i životinja.
Kokoši, mačke, tri hrvatska ovčara, ovce, koze i sve to na slobodi… Jedino je kralj privezan. Veliki jarac Miki s ogromnim i opasnim rogovima. Nitko ne smije ni blizu. Šrušio bi konja, a gdje neće čovjeka. Ne da Miki nikome na svoje koze.
-Opasan je, ali koristan kad se koze tjeraju i kad ih treba oploditi. Svake godine imamo jariće, janjce… Nije puno, taman za obitelj i poneko druženje – kaže Mišo, koji se ponosi i velikim vrtom, punim povrća.
-Nakon posla i svirke, ovo me relaksira. Uz mene je uvijek supruga Alena i oba sina: Martin (16) i Šimun (15). Uživam raditi u vrtu, ali i sa životinjama. Već iz daleka me poznaju po glasu – ističe Mišo.
A po dobrom glasu već odavno ga poznaju i svi međimurski ljubitelji tamburaške glazbe kao glavnog vokalistu sastava “Svirci” i majstora na prvom braču. Iza njega je veliko glazbeno iskustvo, jer je počeo sviratio kao dečec.
-Da, razvijao sam se kao i većina ovdašnjih glazbenika. Pošao sam u glazbenu školu učiti klarinet i dobro mi je išlo, ali su u ono ratno vrijeme, prije više od 30 godina, tambure postajale sve popularnije. Počeo sam svirati u Seljačkoj slogi Nedelišće, pa u Veselim Međimurcima u Čakovcu, a onda i u KUD-u Mačkovec, pod vodstvom velikog svirca Željka Grahovca. To je bila generacija vrhunskih tamburaša, pravi orkestar s oko dvadeset članova. Svirali smo i primali brojne pohvale za vrhunske izvdbe. Željko nas je puno naučio – prisjeća se Mišo i dodaje:
-Poslije probe folklora, uvijek je nas nekoliko ostajalo da si odsviramo nešto za svoju dušu. Probralo se nas pet-šest pa smo išli svirat i na “luščare”, rođendane i druge veselice. Tako smo počeli. Poziva je bilo sve više i onda smo 1996. oformili “Svirce”, a sve ostalo je povijest.
Nastupali smo zaista puno i u Međimurju nema ugostiteljskog objekta gdje nismo svirali. Mislim da smo u tih 28 godina odsvirali oko dvije tisuće gaža, kućnih zabava, svatova… Svirali smo u svim prilikama i na svim mjestima. Bili smo i na festivalu u Pitomači kao pratnja prijatelja Željka Grahovca – kaže Mišo. Njegovim stopama krenuo je i sin Martin, koji uči klavir u “Suiti”.
Tko su danas članovi Tamburaškog sastava “Svirci”?
-Već dugo smo u istom sastavu, a moram reći da nas je više od polovice Slavonaca ili slavonske krvi. Krunoslav Đigunović je harmonikaš, rodom iz Vinkovaca, ali živi u Varaždinu gdje se i oženio. Dubravko Benić, drugi brač, je iz Davora. Oženio se i živi u Sračincu. Dragomir Jurić, poznatiji kao Jura ili Karči, je bio prognanik iz Nijemaca, ali tu se zaposlio, oženio i živi u Čakovcu. Svira bugariju, a prema potrebi i druge instrumente. Zoran Rešetar je iz Čakovca i svira bisernicu. Nikola Grozdek Grozni je iz Hodošana i svira bas. Ja sviram prvi brač i pjevam, ali svi smo podjednako dobri vokalisti – kaže Mišo, kojemu otac potječe iz okolice Donjeg Miholjca pa i u njemu ima puno slavonske krvi.
Zato “Svirci” na nastupima i zvuče tako dobro, bilo da sviraju međimurske, slavonske, dalmatinske, slovenske, zabavne i narodne pjesme ili evergrine. Repertoar im je izuzetno širok, pa za njih kažu da nema pjesme koju vam neće odsvirati. Jedan uvijek zna, a to znači da znaju svi!
I poslije napornih noći, dugih svirki, Mišo najradije prošeče svojim vrtom, prostranim dvorištem, uhvati puno svježeg zraka, obiđe svoje četveronožne ljubimice i ljubimce. Tako napuni baterije i razgali dušu.
Dodatnu kondiciju stječe vožnjom na biciklu te planinarenjem po Ivančići, Kalniku, Ravnoj gori… i dugim boravkom u prirodi s cijelom obitelji. Tu harmoniju života uspješno pretače i u svoju glazbu.
I živi živlenje! Bravo Mišo!
