Sandra i Smiljana iz Svetog Jurja u Trnju dokazuju da je prava ljubav ona koja ostaje – bez obzira na prepreke.
Dok mnogi Valentinovo obilježavaju romantičnim gestama, cvijećem i večerama u dvoje, postoje ljubavi koje traju tiše, ali jednako snažno. Ljubav prijateljstva. Upravo takvu priču žive Sandra Matković (1969.) i Smiljana Štefulj (1970.) iz Svetog Jurja u Trnju.
Njihovo prijateljstvo započelo je još u djetinjstvu. Odrasle su u istoj ulici, zajedno kretale u školu i dijelile bezbrižne dane ispunjene igrom, smijehom i dječjim snovima. Bile su nerazdvojne – jednostavno „mi dve“, kako i danas vole reći.
Život je donio težak izazov. Zbog bolesti Sandra je ostala u invalidskim kolicima. U trenucima kada se svijet činio drugačijim i neizvjesnim, neki su se ljudi udaljili. No Smiljana nije. Ostala je uz svoju prijateljicu – ne samo riječima, nego djelima.
Zajedno su nastavile stvarati uspomene. Odlazile su na koncerte, šetnje, izlete i ljetovanja. Guranje kolica nikada nije bilo prepreka, nego način da zajedno stignu tamo gdje žele. Dok su drugi možda gledali invaliditet, Smiljana je gledala Sandru – osobu vedrog duha, ljubiteljicu glazbe i druženja, prijateljicu koja se raduje životu.
„Prijateljstvo nije kad je lako, nego kad ostaneš i kad je teško. Mi smo uvijek bile – mi dve. I tako je sve lakše“, kaže Smiljana.
Sandra dodaje: „Nikada se nisam osjećala sama jer sam znala da imam nju. Nije me gledala kroz kolica, nego kroz srce. Dok smo mi dve zajedno, nema prepreke koju ne možemo prijeći.“
Njihovo prijateljstvo traje više od pedeset godina. Prošlo je kroz mladost, zrelost, izazove i svakodnevne brige. Ono nije temeljeno na sažaljenju, nego na međusobnom poštovanju, prihvaćanju i iskrenoj ljubavi.
Na Valentinovo često govorimo o ljubavi između partnera. No priča Sandre i Smiljane podsjetnik je da ljubav ima mnogo lica. Ponekad je to ruka koja gura kolica. Ponekad je to šetnja uz razgovor. Ponekad samo tiha prisutnost koja govori: „Tu sam.“
A ostati – kroz sve – najveći je dokaz ljubavi.
