Donosimo osvrt na proslavu 10. rođendana Pikač kluba:
‘U subotu je “Pikač club” slavio “10 godina sa vama”. Budući sam i ja jedan od “sa vama” s veseljem sam se pridružio slavlju. Tekst pišem jedan dan kasnije, jer još od mladosti stalno imam neku čudnu tegobu. Naime, dok duže gledam u čašu, počnu mi se misli razilaziti u glavi. Ako je čaša dublja, simptomi su jači. Kao za inat, u tom “Pikaču” imaju iz nekog razloga puno čaša. I eto, došavši doma, nisam bio u stanju niti tri misli staviti u isti red. Tek nakon nekih pola dana, misli se same od sebe srede. Možda je još netko od vas, nekad doživio slično iskustvo? Možda da pitam svoju liječnicu, zbog čega mi se događa taj razlaz misli?
Srećom, sad je sve u redu, pa tekst započnimo s poviješću: u drugoj polovici osamdesetih, prošlog stoljeća, u tadašnjem kinu “Dom” (sada “Katolički dom”) u podrumu ispod pozornice, otvoren je diskač “Pikač club”. Tada je bio, uz disko u “Cenrtu za kulturu” i “Dianu” u hotelu “Park”, trećeotvoreni disko u Čakovcu. U “Centru” se skupljao “običan puk” a u “Diani” oni koji su (sami sebe) nazivali “kremom”. Pikač je furao stil točno između te dvije krajnosti. Naravno, bilo je i puno onih koji su se kao doma osjećali na sva tri mjesta. Pikač je radio nekih četiri godine, tri dana u tjednu, i većini je ostao u najljepšem sjećanju. Također i meni, jer sam sve te godine (dva puta tjedno) tamo jahao po pločama. Treći dan u tjednu, DJ je bio (ovdje poznati) D. H. Kiga, a neko vrijeme i Robert Kovačić. U tom diskaču odvijao se i jedan “posebni program”, jamačno prvi i jedini u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji, ali to nije današnja tema.
Jedna od “osoba u personalu” diskača bio je i Slobodan Šafranec-Spermić. Nemojte se čuditi nadimku, rijetki su bili oni koji nisu imali nadimak. Raspon je bio od “Prda” preko “Žgoljo”, pa do “Lepi”. Pa kaj je koga dopalo. Dakle Spermić, vjerojatno pun nostalgije, prije deset godina odlučio je otvoriti lokal i nazvati ga “Pikač club”. Svi koji smo jednakom nostalgijom bili vezani za bivši diskač (a ima nas puno), radosno smo prihvatili ideju, jer ćemo imati barem kafić imena “Pikač” i omiljeni znak. Na svu sreću, opasno smo se prevarili. Šafranci su imali ozbiljnije planove i odlično su odradili proteklih deset godina. Velikim trudom i zalaganjem, također i ulaganjem, “Pikač club” je postao (bit ću slobodan reći) čakovečko kultno mjesto za rock događanja. Beskompromisan, (takvi su svi privrženici rocka), Šafranec je odolio sirenskom zovu kojekakvih cajki ili zabavnjaka, koji bi jamačno donijeli veću zaradu. Rađe pomaže i promovira lokalne rock bendove. Takav pristup prepoznali su i ljubitelji rocka u Međimurju i okolici, te dobro znaju da će doživjeti kvalitetan rock kad dođu u “Pikač club”. Rokera ima još uvijek dovoljno, a dokaz tomu bio je prepun prostor u subotu. Svirali su “Pastiri”, o kojima sam već ovdje pisao. Potpuno uigran i profesionalan bend, novost je da sad u pokoju pjesmu ubace i malo svog aranžmana. Mislim kako su zavrijedili majstorsku titulu. Zato: bravo majstori! Nipošto ne pretjerujem, na slikama se može prepoznati atmosfera koju su priredili. Bilo je ludo, kao da su sedamdesete. Uloženo je u novu miksetu, zato je zvuk bio vrlo dobar. Drago mi je jer je i Kiga došao na proslavu, sjećam se otvorenja, tada smo (u disco stilu) odsvirali poprilično pjesama. Znam da nije zanimljivo Kigu gledati na slikama, u grupi ga vidimo svaki dan, ali ja sam okinuo par sličica, da može jednog dana svjedočiti unucima kako je bio opasan rocker. Ja već imam unuka koji je (gle čuda) rocker, i piči po gitari.
Ali to nije sve, (od Šafrancovih). Glavna djelatnost Slobodana i sina Endija je automehanika. Opaki su majstori, moj auto (da kucnem u drvo), potpuno se (od straha) prestao kvariti, nakon što su ga propustili kroz šake. Prije šest godina osnovali su Udrugu bajkera “Pikač”, u kojoj se okupljaju domaći bajkeri, ali i iz inozemstva. Početkom rujna proslavili smo šestgodišnjcu osnutka, slavilo se dva dana, na otvorenom, organizacija odlična, bilo je ljudi kao u priči. Naravno, svirali su rockeri. Endi je s Mišom-Jasminom nedavno bio na velikoj turneji motorima, po arapskim zemljama, tako je zaštitni znak diskača “Pikač” iz Čakovca, vidjelo pola arapskog svijeta. Bajkeri pretežno obožavaju rock, i time je povezanost rockerskog ugostiteljstva, automehanike, bajkerstva, i naravno osobna ljubav prema rocku, dobila puni smisao.
Vremena su u kojima se ne zarađuje puno svirajući rock. Svi koji se bave rockom, rade to pretežno iz ljubavi prema glazbi. Svjedok sam kako je davnih godina Čakovec bio grad vatrenog rocka, sretan sam kako nas ta vatra (iako prigušena) još uvijek može ugrijati. U prilici sam pisati, zato ću uvijek (u ovom slučaju pisanjem) u tu vatru dodati poneko drvce, mislim kako rockeri to zaslužuju. Ovaj put prilažem čak 41 fotku, “nek’ vam se nađe”, bolje da imate nego nemate. Možda je to zbog pretjeranog gledanja u čaše? Prva fotka omiljeni je znak iz diskača (koji je osmislio i nacrtao Robert Kuhar-Max). Zadnje dvije fotke poprilično su trknute, na njima se ne vidi što predstavljaju. To je trenutno u svijetu vrhunski i cijenjen umjetnički trend. Nastaju na način da vas netko “trkne” u trenutku kad fotkate.
P.S. Dežurni zlobnici će reći kako je tekst reklamni pamflet za Šafrance. Uzalud vam trud svirači. Ja sam također beskompromisan i ne pada mi na pamet bilo koga reklamirati. Međutim, kad se netko osobno nametne “pozitivnim trudom u korist zajednice”, mislim kako je to potrebno zabilježiti.
Sve vas voli onaj Miloje, takozvani Miljenko.’
