Razveselio me ponovni susret s dugogdišnjim suradnikom i prijateljem Dubravkom Lesarom (63), legendarnim međimurskim fotoreporterom, čovjekom izrazito zanimljiva života, kakvog mnogi drugi ne bi proživjeli ni u svoja tri. Sad je u invalidskoj mirovini, a sreo sam ga nakon dužeg vremena na čakovečkoj Gradskoj tržnici, baš kad su zajedno sa županom Matijom Posavcem razgledavali cvijeće na jednoj tezgi.
Pozdrav i zajednička kava, a onda dugi, dugi razgovor i sjećanja.
Iako obojica potječemo iz Nedelišća, a kasnije smo, prije njegovog odlaska u Varaždin, kraće vrijeme bili i susjedi u Strahonincu, nismo se puno sretali. Prvi pravi susret dogodio se spontano u 1986. godine kad je on počeo raditi kao fotoreporter u listu “Međimurje”.
-Ja sam u Međimurju, ne samo u listu, bio prvi pravi fotoreporter, a prvi zadatak bio mi je fotografiranje prvomajskih susreta u parku u Balogovcu, kod nekadašnje Međimurske hiže – prijeća se Dudo. Ali do toga je trebalo doći.
-Kad je otac Ivan, željezničar, dobio stan u Varaždinu, cijela obitelj preselila se tamo: majka Nada, brat Damir i sestre Sonja i Renata. Ja sam bio najstariji, pa me zapala dužnost da pomažem majci jer je otac umro vrlo rano, kad sam bio gimnazijalac, maturant. Preko student servisa radio sam najteže fizičke poslove, tovario cement u vrećama, vapno i drugi građevinski materijal i dostavljao gdje je treblo, a zarađeno je išlo obitelji da se preživi od mjeseca do mjeseca. Kasnije sam se zaposlio u GK “Međimurje u prodaji, jer je od nečega trebalo živjeti, ali sam istovremeno razvijao svoju veliku ljubav prema fotografiji – kaže Dubravko Lesar, prisjetivši se čovjeka koji ga je prvi uputio u taj čarobni svijet fotografija.
UČITELJ IVICA BIO JE KRASAN ČOVJEK
-Da bilo je to još u školi u Strahonincu, a u petom razredu podučio me učitelj Ivica. Tako smo ga zvali, a ni danas ne znam kako mu je bilo prezime. Imao je svoj studio, laboratorij, snimao svatove i druge veselice. Na “zadatke” je odlazio na svom biciklu. Prekrasan čovjek. Otac mi je kupio Smenu 8 i to je bio moj prvi fotoaparat, a fotografije sam noću izrađivao u kupaonici. Počeo sam 1982. godine surađivati u listu “Varaždinske vijesti”, a dok sam čekao da me zaposle za stalno, radio sam u jednoj varaždinskoj fotografskoj radnji. Iako sam u GK “Međimurju” imao solidnu plaću, vukao me posao fotoreportera jer sam osjetio da je to ono što želim raditi i čime se profesionalno baviti. U to vrijeme i list “Međimurje” raspisao je natječaj za fotoreportera, a od dvadesetak kandidata, odabrali su mene. I evo, tamo sam proveo 30 godina i radio ono što sam volio – kaže Dudo, dodajući da je s njim tada u “Međimurje” došao i novinar Dražen Kovač, koji je sad isto u mirovini. Lesar se u međuvremenu oženio Sanjom i dobio djecu Ines i Mateja, koji su sad već odrasli ljudi, a posebno je ponosan na svoju dvanaestogodišnju unuku Muru.
-Bio je to lijep posao, ali pun stresa. Radilo se po svakom vremenu, noću, vani…pogotovo kad su se događale prometne nesreće, poplave, požari. Uz to, trebalo je zadovoljiti visoku kvalitetu, poštivati rokove. Znao sam imati i stotinu fotografija u jednom broju novina. Bio sam i na ratištu, pratio naše dragovoljce u Kukunjevcu, zatim smo helikpterom išli u posjetu vojnicima na Velebitu, iz aviona sam snimao veliku poplavu kad se razlila Mura – prisjeća se nekih od zadataka na kojima smo često bili zajedno. Pa i onda kad su 28. lipnja 1991. godine slovenki vojnici pucali na kolonu tenkova JNA kod Gibine, koja je na silu htjela ući u Sloveniju. Stotinjak metara dalje mi smo ležali svaki kod jednog kotača moje “zastave 101” dok su nam meci fijukali iznad glava uz stravičan zvuk lomljenja klasova tek dozrele pšenice koje su pogodili.
ASTRONOMSKA PA MODELARSKA SEKCIJA
Znam da mu je uz fotografiju velika ljubav bilo i letenje.
-Da, i sad mi je, ali zbog bolesti više nisam aktivan letač. Sve je počeo kad sam još kao dječarac pratio na TV-u let Apolla, a dvije kuće od nas u Strahonincu živio je Josip Polanec i njegova tri brata: Ivica, Vlado i Stjepan. Kasnije su svi bili poznati zrakoplovci. Zajedno s njima sam maštao o letenju i znao sam da ću biti pilot. Bio sam član i Astronomske sekcije u školi, koja je koristila Zvjezdarnicu u Savskoj Vesi. Pogleg kroz teleskop me oduševljavao. Bio sam iz skromne obitelji, ali sam bio odličan i miran učenik, pa su me učitelji voljeli, posebno Zdravko Janči, nastavnik matematike i voditelj Astronomske sekcije. To je ljudina od čovjeka. I danas je takav. Sreo sam ga prije nekoliko godina na Viru, a svoj mali teleskop uvijek ima uz sebe. Sve to dovelo me do Aerodroma u Varaždinu, gdje sam počeo u modelarskoj sekciji. Tu smo sami ljepili dijelova modela jedrilice i učili osnovne stvari o aerodinamici. Bio je to najljepši period moga života. Slijedilo je letenje na pravim jedrilicama sa 17 godina, a mentori su mi bili Franc Markelj i Mladen Horvat, koji je kasnije poginuo u avionskoj nesreći u Belici. I tu nesreću fotografirao sam za prvu stranu “Međimurja”. Možete zamisliti šokove i stresove koje sam proživljavao, ali posao je posao – kaže Dubravko. No, to ga nije pokolebalo da nastavi s obrazovanjem i da leti na sportskim avionima. Prva je bila Utva-75.
SNIMAO RATIŠTE
Počeo je Domovinski rat, a Lesar je opet bio prisutan kad je u listopadu 1991. godine formirana Prva eskadrila lakih aviona HRZ. Fotoaparatom pratio je i napade neprijateljskih MiG-ova na sportski aerodrom u Pribislavcu i raketiranje poljoprivrednog aviona na pisti i izloženog spomen-aviona.
-Kasnije smo radili reportaže o međimurskim pilotima MiG-ova, Josipu Bogdanu, Deanu Ciglariću i Marijanu Lesjaku koji su se osposobljavali u Zagrebu i Puli. Cijelu priču napravili smo i za nedjeljno izdanje u ono vrijeme jako čitanog “Večernjeg lista”. Izvještavali smo i o jedinici borbenih helikoptera “Komaraca” u Zagrebu, kojima je zapovjedao Čakovčanin, kasnije general, Dražen Ščuri. Nemoguće mi je svega se prisjetiti. Bilo je to burno vrijeme nabijeno adrenalinom – kaže Lesar, koji je bio prvi civil u ono vrijeme u Hrvatskoj koji je dobio dozvolu da leti nadzvučnim avionom MiG-21.
U MiG-u SAM SE OSJEĆAO KAO U APOLLU
-Bila je to još uvijek ratna 1995. godina, a imao sam sreću da mi to omogući tadašnji zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva Imra Agotić, za sve ono što smo uradili u popilarizaciji HRZ-a i domovine Hrvatske. Pilot u avionu bio je tadašnji pukovnik Željko Jelenić, a krenuli smo iz Zagreba i u tridesetak minuta u brišućem letu nadjeletjeli otoke, Pulu, Zadar, Velebit, Udbinu, okret kod Dvora na Uni… Puno sam letio raznim letjelicama, ali ovo je bilo nešto potpuno drugačije. Brzina je užasno velika, opterećenje organizma veliko… Osjećao sam se kao oni astronauti u Apollu, koje sam gledao kao dječarac i maštao da ću i ja jednom tako. Evo ostvarilo se – kaže kroz smijeh Dubravko.
I tu smo prekinuli sjećanja, jer bi nam trebalo puno, puno vremena da sve “protresemo”.
-I sad lijepo idem doma kuhati za moju Sanjicu koja radi na Pošti, zatim ću nešto čeprkati po vrtu, pospremiti veš i tako. Time se bavim i razmišljam. Doista imam o čemu. U životu, uz obitelj, ispreplele su mi se dvije stvari koje sam neizmjerno volio: fotografija i zrakoplovstvo. Da mogu, opet bih sve ponovio – rekao je prvi civil koji je letio borbenim MiG-om i legendarni fotogreporter uz kojeg su zanat pekli Bojan Damiš, Zlatko Vrzan, Maša Hrustek, Vjeran Žganec Rogulja i brojni drugi koji su željeli nešto više naučiti o fotografiji.
Hvala ti, Dudo!
