Zlatko Domjanić iz Dragoslavca ima 22 godine, pametan je dečko, uvijek veseo, raspjevan, vrijedan, razgovorljiv, načitan, radišan, kulturan… Završio je Ekonomsku i trgovačku školu u Čakovcu, smjer administrator, s prosječnom ocjenom 5,0. Nakon toga upisao je za prodavača, i završio s ocjenom 5,0. No, posao nije mogao naći.
– Uvijek kad bih došao na razgovor za posao u trgovačkim centrima ili auto kućama, odmjerili su me i kazali da će mi javiti jesam li primljen. Nikad se nitko nije javio. Imam cerebralnu paralizu, 80 posto tjelesnog oštećenja. Rođen sam prije vremena i mama Nada i tata Zlatko uložili su puno vremena i truda vozeći me od liječnika do liječnika. Nisam mogao hodati, a kad sam imao četiri godine operirao sam tetive na nogama u bolnici na Šalati u Zagrebu. Oporavak je dugo trajao, uz terapije u Varaždinske Toplice. Evo sada hodam, istina otežano, ali ne moram koristi ni štake – kaže Zlatko i prisjeća se lijepih, ali i ružnih trenutaka u životu.
– U osnovnoj školi su me djeca zadirkivala, ali me ni učitelji nisu htjeli voditi na izlete. Bio sam prespor za druge učenike. No, u srednjoj je sve bilo super. Svi su me prihvatili onakvog kakav jesam. Praksu za administratora sam uspješno obavio u Elektri Čakovec, a kasnije sam jedno vrijeme radio i u Društvu osoba s tjelesnim invaliditetom – pripovijeda mi Zlatko.
U slobodno vrijeme voli slušati glazbu, upoznao je mnoge domaće pjevače i glazbenike. Njihov je fan, ima sve njihove pjesme. S više njih je i osobni prijatelj. Evo nekih: Nenad Gavez, Ivica Pintarić Hekar, Mladen Magdalenić, Damir Rodiger, Željko Pokupec Šero, Josip Posavec, koji mu je bio i profesor u srednjoj školi… Obilazi koncerte kad može, rado i zapjeva.
Uz to, Zlatko poznaje sve tipove automobila i kamiona,zna sve o njima, pamti godine proizvodnje, tehničke podatke, a kaže da je zaštitne znakove proizvođača automobila prepoznavao prije nego slova. I upravo mu je to donijelo honorarni posao koji danas s velikim žarom i maksimalnom stručnošću obavlja.
– Sve je počelo prije deset godina, kada je moja obitelj kupovala terenca KIA Sorento u Auto kući Florijanić u Varaždinu. Imao sam tada 12 godina i bio ugodno iznenađen s koliko ljubaznosti i poštovanja su se tamošnji zaposlenici odnosili prema nama, posebno vlasnik Nenad Florijanić. Pokazali su nam sve što smo htjeli zna, pogotovo ja, sve što nas je zanimalo… To me fasciniralo i od onda sam vezan za tu kuću. Tamo sam kao član obitelji. Posebno me cijene prodavač Ivan Kukec i sin vlasnika, Igor Florijanić, kao i vlasnik Neno. Nikad me nisu gledali s visoka, od njih redovno dobijem majice, jakne s logotipom, prsluke… Dali su mi priliku da radim, što je velika stvar za mene, a i pomognu mi kad trebam pomoć – kaže Zlatko i odaje zašto im se “uvukao pod kožu”.
– S obzirom na to da sam poznavao automobile, a nisam se mogao puno kretati, naglasak sam stavio na rad kod kuće, na mobitelu i laptopu. Ponudio sam se da zainteresiranim kupcima pronađem željeni automobil sa svim performansama na zapadnom tržištu, bili su zadovoljni i tako je krenulo. Onaj tehnički dio rješava AK Florijanić. Razvijao sam svoju mrežu poznanstava, nemam radno vrijeme, a moj broj telefona 091/890 3947 stalno je u opticaju. Ponekad se ljudi i kasno navečer zanimaju za pojedine vrste automobila i ja im uvijek odgovorim sve što znam. U zadnje vrijeme počeo sam raditi i na tik toku. Sam sam kreirao stranicu i ponudio fotografije i podatke za sve automobile, koji su trenutačno na raspolaganju. Moramo se modernizirati, društvene mreže su zakon – smije se Zlatko, koji je zadovoljan što radi i što koristi od toga imaju svi: i kupci, i auto kuća, i on. I pored invalidnosti, nije ni na čijem teretu.
Zlatko je fasciniran i velikim kamionima, tegljačima, krstaricama…
– To su ogromni strojevi, snažni, gotovo da čovjek ne povjeruje što su sve u stanju napraviti. Pomalo zavidim vozačima koji njima upravljaju, a s druge strane im se divim. Ipak, moram otkriti, ja sam fan Audija od djetinjstva i zaista me svaki njihov model čini sretnim – kaže Zlatko i najavljuje move poteze u marketingu i ponudi automobila.
Tako i treba biti. Zlatko svojim radom i razmišljanjem dokazuje da je potrebno pokazati samo malo inicijative i pronaći sebe u onome što najbolje znaš i želiš raditi. Na tom putu uvijek sretneš dobre ljude, spremne pomoći, kao što je on sreo Nenada i Igora Florijanića te Ivana Kukeca.
Naklon do poda, majstori.
Hvala na velikom srcu!
