Glazba ga je vodila cijeli život. Davala mu je puno kao i on njoj. I danas je tako. Slušam ga dok govorio što je sve radio, gdje i koliko svirao i stvarao, pa pitam: jesi li uopće živio? Itekako, kaže! Pa, to je moj život!
Da, to je Marijan Lastavec (59) iz Kuršanca. Sjećam ga se kad je kao desetogodišnjak, tamo negdje 1975. godine, uz majku, sestru i brata, dolazio na probe i nastupe folklornog društva Strahoninec, odakle je rodom. Uživao je u pjesmi i plesu. Kasnije nam se putevi nisu baš ispreplitali, ali sam povremeno pratio njegove nastupe s grupom “Međimurski vrući kaj”. Iznjedrili su 2 nosača zvuka i niz vječnih pjesma, kao što su “Još uvijek volim te”, “Bilo čija”, “Tebi za vjenčanje”, “Vjetar sa planine” i brojne druge, koje se još emitiraju u programima lokalnih radio postaja.
-Moj otac je godinama svirao u željezničkoj limenoj glazbi “Ivo Mikac” u Varaždinu, a majka je voljela pjevati, pa sam taj gen naslijedio od njih. Sa 14 godina kao samouk sam počeo svirati bugariju, a uskoro sam uskočio i u prvi sastav u kojem su bili stariji članovi, pa i legendarni predsjednik Mjesne zajednice Strahoninec, Mijo Vodopija. Najviše smo svirali u poznatoj krčmi “U prolazu” u Strahonincu. Dvije godine kasnije, 1981., formirao smo prvi pravi bend “Quattro”. Zapala me bas gitara, uskoro počinjem svirati solo gitaru. “Prašili” smo po svatovima, zabavama, plesnjacima…Stvarno smo puno svirali. No, neki su članovi otišli u vojsku, dolazili drugi, spajali se sastavi. U to vrijeme upoznao sam i kalvijaturistu Radovana Radeka s kojim sam svirao gotovo 30 godina. Prvo u grupi “Sony”, pa novom “Quattru”, a onda “Vrućem kaju” i na kraju “Međimurskom vrućem kaju” – kaže Marijan Lastavec i nastavlja:
-U međuvremenu sam i ja bio u vojsci i tamo počeo učiti trubu. I svirao sam, ali note me kasnije naučio čitati poznati stručnjak za puhače instrumente Ivan Belovari, kojemu moram zahvaliti što me uputio u glazbenu pismenost. Uz gitaru, truba mi je postala glavni instrument, pogotovo na veselicama – ističe Marijan, koji je postao studijski glazbenik. Svirao je trubu u pjesmama Gustija Draksara, Josipa Pokupca Šerija, zapravo svima kome je trebalo.
RASTALI SE U TIŠINI
I tako je to trajalo sve do 2010. godine. Onda se “Međimurski vrući kaj” počeo polako topiti. Nastupali su kao trio. Odradili su dogovorene gaže i 2013. godine u tišini se rastali. Svako je otišao svojim putem. No, završetak jedne dionice života uvijek je početak druge.
Nastavio je pisati pjesme, nastupati na festivalima poput MEF-a, Kre Mure i Drove, Zlatne note u Križevcima, HITfestu u Krapisnkim Toplicama, Zlatne note evergreena…
I vratio se prvoj ljubavi: tamburi. Svirao je u tamburaškim sastavima u KUD-ovim Šandorovec, Prelog i sada Strahoninec. Puno je znao o bisernici, ali u njene manje poznate glazbene tajne uputio ga je iskusan Nikola Kraljić iz Žiškovca, jedan od naših najboljih primaša.
-Moram mu zahvaliti što sada imam znanje da budem voditelj TS KUD-a Strahoninec i što vodim školu za mlade tamburaše. Dođe ih deset, a dva sigurno ostaju i tako čuvamo narodno blago i prenosimo na mlade. Nije sve u mobitelu i nogometu. U našem sastavu imamo tamburaše iz cijelog Međimurja: Donje Dubrave, Preloga, Slemenica, Pribislavca, Kuršanca, Savske Vesi i, naravno, iz Strahonineca. Uz to, vodim i Žensklu i Mušku vokalnu skupinu KUD-a Strahoninec. Nastupali smo u cijeloj Hrvatskoj, ali i susjednim državama, sve do Makedonije, Italije… – kaže Marijan i pokazuje fotografije s brojnih nastupa.
IMA PET TRUBA, ALI NE SMIJE SVIRATI!
No, uz sve to, on je stalno zaposlen “na ozbiljnim” radnim mjestima. Deset godina bio je manevrist na željeznici, radio je u tri smjene. Učio je za autolimara, bio trgovac, a sada radi kao grafičar i dizajner u Graphprintu u Čakovcu.
A truba, gdje je ona “nestala”?
-Nije nestala, imam ih kod kuće pet. Spremljene. Zbog zdravstvenih razloga ne smijem više svirati trubu. Jednu mi je kupio otac i ponosno je čuvam – kaže sa sjetom Marijan, kojemu su u cijeloj njegovoj karijeri pr(a)va potpora bili članovi njegove obitelji. Prije svega supruga Lidija, sin Marko i njegova Viktorija te kćerka Marijana i njezin Hrvoje Jerić, a sada i unuci Barbara i Juraj.
-Rekao sam nekad da ću svirati dotle dok ne sagradim kuću i ne školujem djecu. Evo, sve sam to realizirao, ali još sviram. I svirat ću! I pjevati. Sve dotle dok će mi to pričinjavati zadovoljstvo i dok će me ljudi htjeti slušati – govori uz osmijeh Marijan Lastavec, ponosan na sve ono što je stvorio, a posebno pak na skladnu obitelj.
Svaka čast. Sretno, i uživaj u glazbi i svojoj obitelji!
Ne postoji ništa vrednije!
