Rastali su se prije devet godina kada je autor ovih redaka kao nastavnik razredne nastave u OŠ Jože Horvata Kotoriba otišao u zasluženu mirovinu. Uslijedio je tada dogovor kako kolegijalnost i prijateljstvo ne smiju nikada prestati.
Godine su prolazile, a mi nikako da se okupimo da budemo oni “stari”, kolege iz zbornice kotoripske OŠ. I kada su već bili dogovarani susreti pojavila se nesretna korona koja je desetkovala i neke slučajne kontakte.
Moja bolest nas je još više udaljila, no ne zauvijek. Kako je na susretu rečeno, mislima smo bili jedni uz druge, izmjenjivani su pozdravi, pisane poruke ohrabrenja. Oni svoga kolegu nisu zaboravili. U četvrtak su svoje obećanje realizirali jer su se konačno posložili svi uvjeti.
Okupili smo se kod Draženke Golub koja je velikodušno otvorila vrata svoga doma pokazavši se i vrsnom domaćicom. Bogata trpeza bila je dodatno obogaćena sjećanjima na minula vremenima, a začinjena su pjesmom uz svirkom na gitarama Roberta Katanca i Nenada Podgorelca.
Uz njih tu su još bile: Željka Matulin, Sanela Beti, Snježana Filipašić, Adela Horvat, Danijela Sabol, a Nikolina Fuš Zvočec, učiteljica viših razreda, nije mogla odoljeti da ne dođe stegnuti desnicu svome kolegi.
Svojom gestom ganuli su me do suza i još su jednom pokazali kolika su njihove ljudske veličine i empatije. Za kraj, na rastanku, poruka: – Kolega, nismo vas, a niti ćemo vas zaboraviti ! Uslijedio je dogovor za novim susretom koji će biti dogodine u isto vrijeme. Osobno bi to volio pa mi je uz šačicu zdravlja to najveća želja.
