Alenka Novak, koju svi znaju kao Alju Novak (66) iz Pribislavca nije posebna samo po tome što je jedina volonterka koja je osvojila nagradu „Zrinski“ bez da je politički angažirana – možda se sjećate trenutka u kojem je bila u centru pažnje, 2017. godine, kad je osvojila nagradu „Zrinski“ za 2016. godinu za životno djelo za poseban i nezamjenjiv doprinos u humanitarnom i društvenom radu na području Međimurske županije. Ona je i primjer žene koja je, unatoč izrazito teškim životnim okolnostima, uspjela zadržati duhovni mir i osmijeh na licu. Nešto što mnogi danas ne mogu.
Nekad viša medicinska sestra, koja je do 1998. godine radila na raznim odjelima Županijske bolnice Čakovec, danas je izrazito aktivna volonterka Crvenog križa Čakovec te je i u Nacionalnom interventnom timu, već godinama i instruktorica Prve pomoći (od vrtića, osnovnih i srednjih škola do umirovljenika, vatrogasaca) te članica Povjerenstva za zaštitu prava pacijenata te sudac-porotnik. Spomenimo i da je kao mlada bila i vrlo uspješna atletičarka i rukometašica (ima hrpu medalja i pehara) te je bila prvi ženski rukometni sudac u Međimurju.
Uz sve to, ona pomaže i na nacionalnoj razini – kod potresa, poplava, pomoći izbjeglicama… Nakon potresa u Sisku danima je bila s ljudima i djecom u školskoj dvorani i pomagala im te s njima proživljavala još niz manjih potresa. Redovno posjećuje i starije osobe kojima treba pomoć, aktivna je oko pomoći ukrajinskim izbjeglicama, kosi travu u dvorištu zgrade u kojoj stanuje u Pribislavcu, cijepa drva… Šećer na kraju, ona je i baka-servis. Alja je naime i majka i udovica te žena tragične prošlosti.
MLADA IZGUBILA MAJKU, BRATA TE SUPRUGA
– Godine 1978. (bilo joj je 22 godine, o.a.) imala sam tešku prometnu nesreću u kojoj su mi poginuli mama i brat. U toj sam nesreći zadobila teške opekline i oporavak je bio vrlo dug i zahtjevan. No, nakon nekog vremena sam se vjenčala, imala sam divnog supruga Miru, dobili smo dvoje djece… i onda opet sve ode… Nažalost, moj suprug Miro nas je morao napustiti nakon dvije godine borbe s karcinomom, sa samo 43 godine… A nedavno mi je, nakon 13 godina, uginuo moj dragi pas Gizmo – priča Alja.
Što se dogodilo nakon toga i odlaska u mirovinu, ispisano je gore – žena velikog srca, koju su mnogi zapamtili i kao susretljivu medicinsku sestru u bolnici te joj se i dan danas jave kad je sretnu, što joj je izrazito drago, život je posvetila volontiranju i pomaganju drugima, a danas su joj dani toliko ispunjeni da ne stigne misliti ni na što drugo osim na svoje silne obveze, kao i djecu i unučicu.
NEMA GDJE JE NEMA!
– Život te nauči da iz borbe izađeš jači, pokažeš da možeš… drugo ne preostaje! – kaže Alja, objašnjavajući:
– Moj dan počinje u pola 6 ujutro i krećem u akciju. Kalendar mi je već potpuno ispunjen do kraja ove godine. Ja sam svugdje! Na bilo kakvim sigurnosnim vježbama, volontiranju, humanitarnim akcijama, utrkama, mjerenju tlaka i šećera u krvi (u Pribislavcu redovito mjerim šećer u krvi svakog 1. četvrtka u Društvenom domu) itd. – priča Alja, koja uz sve ima vremena i zna koliko je bitna i obitelj.
– Imam dvoje divne djece, koji su inače također oboje volonteri Crvenog križa, kći Miroslavu (34), vjeroučiteljicu u OŠ Pribislavec te sina Hrvoja (33), koji studira kriminalistiku 5. godinu, a snaha mi je na magisteriju sestrinstva. S obzirom na to, često im treba baka-servis pa preuzimam brigu o svojoj unučici Mili (5), koja sa mnom zna ići i na edukacije koje držim te je već naučila osnove pružanja prve pomoći.
S kćeri i sinom se čuje svaki dan i velika su si podrška u životu i odličan primjer obiteljske ljubavi i sloge. U slobodno vrijeme Alja gleda TV kvizove, trči, vozi bicikl, šeta, boravi u prirodi, a bavi se i fotografijom, na što ju je potakla kći Miroslava, inače nagrađivana fotografkinja. Aljine fotografije čak su pobijedile su na natječaju „Volim svoju županiju“.
‘ŽIVIM ADRENALINSKI, NE MOGU SJEDITI BESPOSLENA!’
– Uz nju sam počela bolje doživljavati okolinu i primjećivati detalje. Miroslava je moja nasmiješena duša i nas dvije ako se ne smijemo, onda smo bolesne! I sin mi je vrlo pozitivan – kaže Alja, koja bi sebe opisala ovako:
– Živim adrenalinski, ne mogu sjediti besposleno! Uvijek sam u pokretu, aktivna, spremna za izazove i ne odustajem od cilja. Ne volim nepravdu. U radu sam empatična, a kad sam radila u bolnici znala sam koliko je bitan odnos pacijenata i medicinske sestre i lijepi međuljudski odnosi.
Međuljudski odnosi su, smatra, i smisao života, te je loše što su danas zapostavljeni:
– Ljudi su sve otuđeniji, susjed susjeda više ne poznaje, svi nekamo žure, nikad nemaju vremena, djeca su na mobitelima, obitelji sve manje odlaze na izlete zajedno, mladi nemaju kud izaći, ljudi se premalo druže…
‘POKUŠAVAM ANIMIRATI VOLONTERE JER ONI MIJENJAJU SVIJET!’
Njezin moto je jednostavan, a moćan: „Lakše je pomagati, nego tražiti pomoć!“. Na ideju volontiranja je došla, kaže, razmišljajući kako je otišla u mirovinu mlada i još puna snage te kako svoje znanje još može iskoristiti.
– Volontiranje je kao infekcija, zarazno! Kad jednom probate, nema povratka.
Pitali smo je i misli li da većina volontera iz sebe krije tragičnu prošlost te kakva je danas situacija s volonterima.
– Ne znam je li to okidač, no puno volontera je doživjelo tužne i tragične životne priče. No, mladih volontera je danas sve manje. Pokušavam animirati volontere jer oni mijenjaju svijet, no nažalost danas je sve teže naći volontere jer mladi ljudi moraju raditi kako bi zaradili za život pa za ovakve aktivnosti nemaju dovoljno interesa. Sama sakupljam volontere po srednjim školama i vozim ih… Crveni križ traži mlade volontere i uskoro će raspisati poziv da se jave svi koji imaju volje i vremena.
Ako želite volontirati, dakle, javite se. A neka vam Alja bude uzor. Ne samo u volontiranju, već i u načinu razmišljanja i pronalasku snage kad je najteže. Žena je to koja se nije koncentrirala na gubitak, već na zahvalnost na onome što joj je život pružio.
Želimo joj sve najbolje!
