Uoči blagdana Svih Svetih, groblje u Svetoj Mariji, poput mnogih drugih diljem zemlje, prošlo je kroz pomno uređenje i dekoraciju. No, ispod tog ritualnog kićenja krije se problem površnosti koji se javlja svake godine. Mnogi grobovi, zapušteni tijekom cijele godine, tek sada privlače pažnju, postajući u simboličnom trenutku mjesta raskošne dekoracije, kao na svojevrsnoj “izložbi” pijeteta. Umjesto istinskog izraza ljubavi i poštovanja prema preminulima, ovo jednokratno ukrašavanje sve češće poprima obrise natjecanja, ostavljajući dojam da se veličina osjećaja mjeri količinom cvijeća i svijeća – iako za mnoge ta “briga” traje samo dok traje i blagdan.
Već nekoliko dana kasnije, stvarnost otkriva drugu stranu. Samo tri dana nakon što su groblja bila ispunjena ljudima, nemar opet izlazi na površinu. To nije samo nemar prema groblju kao mjestu koje bi trebalo trajno održavati s ljubavlju i poštovanjem prema preminulima, već i zabrinjavajući nemar prema okolišu. Fotografije s groblja u Svetoj Mariji koje nam šalje čitateljica, prikazuju kante za biootpad zatrpane smećem koje tu očito ne pripada. One ne svjedoče samo o ekološkoj neosvještenosti, već i o blagdanskom uređenju kao prolaznoj fasadi koja nestaje čim prođe “prikladan” datum sjećanja. Trajna briga, čini se, nije imperativ.
Dodatno, problem s plastičnim svijećama postaje sve ozbiljniji. Prema nekim procjenama, tijekom godine na našim grobljima nastaje oko 20 tisuća tona otpada, od čega najveći dio otpada nastaje po završetku svetkovine. Lampioni, nakon što dogore, ostaju kao neželjeni plastični otpad koji će se razgrađivati godinama, šteteći okolišu i dodatno ukazujući na nužnost promjene. Statistika pokazuje da se u Hrvatskoj godišnje odloži više od 130.000 tona plastičnog otpada, a blagdanska potrošnja svijeća značajno doprinosi tom problemu.
Koliko god ih bilo, broj svijeća na grobu ne odražava ljubav prema preminulima – deset svijeća ne vrijedi više od jedne. Umjesto da gomilanjem plastike pokušavamo “dokazati” osjećaje, možda je trenutak da se zapitamo kakvu sliku o sebi kao društvu ostavljamo i kakav utjecaj naš odnos prema sjećanju ima na okoliš.
Naša kultura sjećanja, čini se, sve češće postaje površna i usmjerena na izvanjski dojam, umjesto na trajne, suptilne geste poštovanja. Broj svijeća i količina cvijeća ne održava ljubav – ona se odražava u stalnoj brizi i odgovornosti prema prirodi koju ćemo ostaviti generacijama koje dolaze. Vrijeme je da, umjesto prolaznih simbola, njegujemo vrijednosti koje traju i koje neće nestati kada ugase blagdanske svijeće.
NAPOMENA: Neke od slika nisu preuzete s područja Međimurja.