Telegram je s ciljem edukacije javnosti o odgovornom konzumiranju alkohola napravio priču s Đurom Kopalom iz Varaždina. On je za njih iskreno progovorio o godina kada je, bez ikakvog razmišljanja, vozio posve pijan.
Njegova priča česta je u našim krajevima, pa je tako prvi kontakt s alkoholom imao sa samo devet ili deset godina.
– Rođen sam u varaždinskom kraju i tu je uobičajeno da se alkohol konzumira svakodnevno. Deda bi me čuvao, pa bi mi natočio koju čašicu. Danas sam svjestan koliko je to štetno, ali se to tada nije znalo. Nisam ni sam dugo toga bio svjestan jer sam veliki dio života pio svaki dan. I najgore od svega je što sam pijan sjedao u auto – rekao je.
Automobil vozi od svoje dvadesete godine i priznao je da je znao biti toliko pijan da ne bi vidio cestu.
– Nekada nisam mogao vidjeti crtu i onda bih izašao iz auta, gledao na jedno oko, pa na drugo, morao bih nakriviti glavu i tako s jednim okom pokušavao gaziti po toj crti da vidim je li prava. Poslije bih se vratio u auto. Danas se pitam što da mi je neko dijete podletjelo pod auto? Pa čak i pas? Što bi se dogodilo da je stradalo neko nevino biće? Žalosno je da u tom trenutku ne razmišljaš o tome – kaže.
Nekoliko puta ostao je i bez vozačke dozvole i platio masnu kaznu.
– Kad je doktorica vidjela nalaz krvi, nije mi htjela dati produljenje vozačke. Rekla je da moram pod hitno na dijetu jer imam povišene masnoće u krvi i visoke enzime u jetri. Ta je liječnica bila kulturna i nije mi htjela reći što misli. Nije mi htjela reći da sam alkoholičar i da mi zato neće produžiti vozačku. Nakon razgovora s njom, odmah sam otišao piti u birtiju preko puta ordinacije. I dalje sam nastavio voziti bez vozačke, ali sam poštivao sve propise brzine – prisjeća se.
U dvadesetima je uglavnom pio na obiteljskim druženima i feštama s prijateljima, a u tridesetima je cuganje postalo učestalije i pio je svaki dan.
– Negdje u to vrijeme počeo sam raditi i svoje vino. Imam dosta veliki vinograd s četiri sorte grožđa, pa sam svakodnevno pio to svoje vino. Odlazio sam naravno i u kafiće. Zaustavljao bih se nakratko, popio koji gemišt i nastavio dalje. Imao sam tri gostione koje sam volio i tamo bih navraćao. Bio sam toliko česti gost da bi me ohlađeni gemišt čekao na šanku čim bih se pojavio na vratima – ispričao je.
Sa solo apstinencijama krenuo je u kasnim četrdesetima.
– Postao sam svjestan da mi je loše i svake godine sam na Sveta tri kralja popio zadnji gemišt i odlučio da neću piti četiri, pet mjeseci. Odredio sam onoliko mjeseci koliko sam osjećao da organizmu treba da se malo oporavi. U to vrijeme apstinencije mi je bilo dobro, normalno sam spavao, nisam se znojio po noći i bio sam bistriji u glavi, ali sam kao vojnik križao dane i čekao da prođe. Kad je prošao taj rok, krenuo bih s jednim pićem, pa drugi dan s dva, i ta je želja samo rasla. Na kraju sam svake godine nakon apstinencije sve više povećavao količinu alkohola do sljedeće apstinencije. Na kraju sam došao do pet litara vina dnevno.
Stvari su postale ozbiljnije 2007., kada je preskočio apstinenciju.
– Bio sam na godišnjem i trebao sam završiti prešanje mošta. Nisam htio voziti doma jer sam već tada ostao bez dozvole i odlučio sam preko noći ostati u kleti u vinogradu i drugi dan dovršiti posao. Na kraju sam ostao tamo pet dana i sve to vrijeme samo sam pio. Za tih pet dana popio sam oko 35 litara vina, a od posla zbog kojeg ostao nisam napravio ništa.
Njegovu cijelu priču pročitajte klikom ovdje.