Ivana Žmegač (22) iz Gornjeg Vratna studentica je treće godine integriranog preddiplomskog i diplomskog učiteljskog studija (modul Hrvatski jezik) na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Odsjek u Čakovcu. U međuvremenu, godinu je dana radila kao školski romski pomagač stječući iskustvo koje joj je, govori nam, samo osnažilo želju da završi studij i jednog dana radi u ulozi učiteljice.
– Završila sam Gospodarsku školu Varaždin u smjeru poslovni tajnik, a srednju školu pamtim u pozitivnim smislu. Ipak, nakon što sam se zaposlila kao romski pomagač probudila se motivacija da upišem Učiteljski fakultet. Oduvijek sam voljela raditi s djecom, no tijekom rada u školi osvijestila sam da mogu i više od toga i da se jednog dana doista želim pronaći u ulozi koju sam nebrojno puta odigrala kao djevojčica. Kroz djetinjstvo, moja je glavna igra bila igra učiteljice, a danas sam na korak tome da tu maštariju realiziram i dosta jednog dana uđem u predavaonu kao učiteljica razredne nastave.
Ivanino polazište razlikovalo se od njezinih vršnjaka, no ključnu je ulogu odigrala svijest o važnosti obrazovanja u njezinoj obitelji. I danas, tri godine nakon upisa studija, podrška je jednako snažna kao i prvog dana.
– Moju su uvjeti bili drugačiji, puno bolji od ostalih. Odrasla sam s hrvatskom djecom jer moj je otac Hrvat, a majka Romkinja. To je činilo razliku. Primjerice, u djetinjstvu sam se više družila s hrvatskom djecom, što mi je uveliko pomoglo u svladavanju jezika. Iako imam i romske prijateljice, naši su putovi bili različiti, pa se tako i naša komunikacija prorijedila. Ja sam krenula putem obrazovanja, dok se kod velike većine njih tradicija nastavila. Postale su majke, ja studentica.
Neupitno, njezina je majka bila ta koja joj je od rane dobi poslužila kao model i na svom primjeru pokazala da se svaka žena može samoostvariti izvan, ali i uz uloge majke.
– Ja sam za sebe željela drugačiji život, a ključna je okolina, odnosno obitelj u kojoj odrastaš. Moji su me roditelji podržavali, a najvažniju je ulogu odigrala majka Štefica koja me beskompromisno podražavala i govorila mi: „Ako ti taj posao voliš i to doista želiš, ja ću te poduprijeti.“ Ona također radi kao romski pomagač, ali je ujedno i prva Romkinja u našem mjestu koja je završila srednju školu i koja je položila vozački. Tako se u potpunosti osamostalila. Čini se da sam upornost pokupila od nje, govori nam sugovornica kroz smijeh.
Svakog dana, Ivana vlakom putuje iz tridesetak kilometara udaljenog Gornjeg Vratna u Čakovec.
– Moj se život trenutno svodi na putovanje do fakulteta, vraćanje kući i učenje. Svakog dana s vlakom putujem do Čakovca, a ponekad me vozi i moja obitelj, odnosno sestra. Čak i ukoliko je radila noćnu smjenu, svejedno me vozi bez obzira na umor i znam da mi na taj način pokazuje da me podržava u mojoj odluci da završim fakultet. Ja sam druga od četvero sestara, od kojih je najmlađa još u školi, dok ostale rade, govori i dodaje:
– Uglavnom se družim sa svojim fakultetskim kolegama, a mnogo rjeđe s društvom izvan te okoline. Kako je moj put bio takav, kontakt s romskom zajednicom s kojom sam povezana majčinom linijom često se gubio. Tako sam propustila mnogo toga naučiti o svojoj kulturi i tradiciji, no ne jer to nisam željela, nego zbog drugačijeg okruženja nisam dolazila u doticaj s time.
O Ivani kao kolegici i prijateljici govorila je i njezin podrška tijekom intervjua, Laura Miklaušić, s kojom je tijekom svečanog otvaranja izložbe povodom Svjetskog dana Roma u Centru za kulturu Čakovec čitala priče s poantom senzibiliziranja javnosti za različitosti pod vodstvom profesora Gorana Lapata.
– Družimo se već tri godine i ako se moram osvrnuti na nju kao prijateljicu, onda ću reći da je beskrajno topla i zabavna, a što se tiče fakulteta, posvećena i odgovorna. U svim našim grupnim aktivnostima Ivana predvodi jer ne želi dopustiti da nešto bude odrađeno „ofrlje.“ S druge strane, kao da u sebi ima osjećaj da se od nje očekuje više, a onda se ona shodno tome trudi više od drugih. Solidarna je, a ukoliko nešto više zna, pomoći će svim kolegama.
Rečenice njezine kolegice bile su indikativne za postaviti pitanje što je u Ivani formiralo osjećaj nedovoljnosti koji ju unatoč akademskom uspjehu još uvijek prati. Ivana o tome govori:
– Pritisak da uvijek radim više od drugih proizlazi iz osnovne škole. Sjećam se da sam se uvijek morala potruditi više od drugih da bi bila u rangu s odlikašima. Rano mi je usađen strah od nedovoljnosti pa još i dan danas kontinuirano preispitujem radim li nešto dovoljno dobro. Razum govori da radim, no osjećaji govore „radi više.“
U našem razgovoru istaknula je da u okolini u kojoj se trenutno nalazi ne nailazi na negativan pristup. Uz pohvalu kvalitete obrazovanja, istaknula je i individualan pristup svakog profesora. Kroz njihovo profesionalno, ali i osobno iskustvo, ističe, stječemo uvid u rad koji nam slijedi po završetku obrazovanja.
Po završetku obrazovanja, sugovornica svoju budućnost vidi u školi. No prije svega, u toj ulozi želi biti primjer drugima, ali i zaštitnik onih koji se često nalaze na vjetrometini predrasuda.
– Želim završiti obrazovanje i možda jednom osnovati obitelj, no prije svega, želim biti uzor svoj djeci i mladima bez obzira na njihovo podrijetlo. Sigurna sam da ću raditi kao učiteljica, a kroz svoj rad želim, koliko je to moguće, spriječiti da neki od učenika dožive ono što sam ranije doživjela ja. Ne volim previše raspredati o tome, no to je ostavilo traga. Čak i kada sam radila kao romski pomagač imala sam priliku vidjeti da za neke od djelatnike sva djeca nisu ista. Voljela bih kada bih mogla zaštiti barem neku od te djece kako bi ona izbjegla ovaj osjećaj manje vrijednosti s kojim sam se morala izboriti i ja.
Ivanina motivaciju nisu samo djeca, već i njezine prijateljice u zajednici.
– I kad je teško, motivira me želja da svojim prijateljicama pokažem da je život može biti drugačiji, ali i da se imamo pravo ostvariti kroz naše želje i nastojanja. Tomu je mene naučila moja majka koja je pomalo drugačija od onoga što se od nje očekivalo, a takva želim biti i ja, završava Ivana.