Priča je ovo o čovjeku u čijim rukama je violina od 1957. godine i koja mu je pratilja do dana današnjeg na radost svih onih koji su imali privilegiju slušati njezine zvukove i ponos njegovih bliskih osoba. Ovim napisom njegove poznavatelje vraćamo u povijest, a mladež da se ohrabri i sluša glazbu s instrumenta koja uzvisuje svaku emociju.
Malo je onih koji ne poznaju ili nisu čuli za Dragutina Kocijana iz Pleškovca jer on je od 1957. godine, dakle od svojeg ranog djetinjstva dionik svih ili gotovo svih glazbeno zabavnih događanjima i stoga o njemu pisati je privilegija, ponos i radost. Ako ga ljudi ne poznaju po imenu i prezimenu, znaju ga kao ‘maloga človeka z violinom’ instrumentom koji ima poseban status među glazbenim instrumentima.
Kocijana sam upoznao osamdesetih godina minulog vijeka i svjedok sam njegovih čuvstvenih nastupa na zabavnim događanjima, te prigodničarskim svečanostima kakvih je u ono vrijeme bilo zaista puno. Radosnu ili tugaljivu pjesmu on je uvijek izvodio s velikim žarom i mijenjanjem svojeg lica i tijela.
– Bez emocije glazba bi za mene bila gubljenje vremena. A violina je poseban instrument koji je blizu ušiju, usnica i srca i naslonjena na moje rame – znao mi je odgovoriti kada sam mu znao priči i reći, Dragec, vidim te cijeloga u violini.
Takav je i danas i kada sam ga pohodio u njegovom domu u Pleškovcu već na ulazu sam osjetio kako ulazim u dom umjetnika.
Premda o njemu i njegovom glazbenom životu znam puno ipak sam s tremom ušao u ‘sobu violina’ i prije nego li je stigao izgovoriti koju riječ, rekao sam neka uzme violinu i zasvira i ona će nam sve reći. I tako bijaše. Drhtaji strune i žica odmah u početku dvosatnog druženja stvorili su bajkovitost susreta kojemu je cilj mlade naraštaje upoznati s čovjekom koji ništa nije studirao niti na poklon dobio, a postao je majstor kojemu su uvaženi glazbenici i kritičari priznali genijalnost.
Violina živi u meni i ja u njoj od ranog djetinjstva
Bez riječi zagledan u volinu i majstora odslušao sam ‘Da bi se zrušile te legradske gore’ i ‘Rane devedesete’ i tako bih mogao biti beskrajno dugo, jer to nije samo umjetnost to je misterij, ma koliko ja bio skromnog znanja o glazbi.
– Je, evo sve je gotovo isto kao do sada moj prijatelju, samo kaj su na lasi boju premenile i kaj nam kosti škripleju – reče Dragec i doda kako nas je privremeno odvojila korona.
Idemo mi Dragec ponoviti gradivo, za one koji te poznaju i upoznati one koji o tebi ne znaju ništa ili gotovo ništa, a znali su te vidjeti i čuti od Mađerke preko Frkanovca srca gornjeg Međimurja i Selnice do Vratišinca i Čakovca varoši gizdave i ponosne, predložih i to bijaše uslišano.
– Već 1957. godine uzeo sam violinu u ruke, a tu i tamo, tamburicu i gitaru i svirao u osnovnoj školi i ponekom skupu. Samouk, jer siromašni bijasmo i peneze je trebalo za druge stvari, a ne za mene koji bi sam igrao, kak su rekli u ono vrijeme. I tako je potrajalo do osamdesetih godina minulog vijeka kada sam počeo vježbati kod profesora glazbe Đure Horvata koji me ‘modernizirao’ i na tome sam mu zahvalan. Prirođeni talent i osjećao za ljepotu sviranja uvijek sam nosio sa sobom i u sebi. Svirao sam i pjevao na mnogim priredbama, svjetovnim i vjerskim, na otvorenom i dvoranama i nikada mi novci nisu bili uvjet ili plaća za moje sudjelovanje u događanjima. Ako su mi ljudi novce dali to je bio njihov dar i ja sam to tako primao ili ako je grupa s kojom sam svirao imala dogovor ja sam to poštovao i uvijek sam dao maksimum kvalitete i emocije kako bi ljudima uljepšao trenutke. A bilo je veselih, tužnih i razočaranih ljudi sa svojim glazbenim željama i ponekada se trebalo dobro oznojiti kako bi zadovoljili apetite onih koji su nas slušali. Posebne su bile godine pred stvaranjem nove nezavisne države i vrijeme Domovinskog rata kada su glazba i pjesma bile poticaj za novo i bolje vrijeme. Najljepše trenutke doživio sam sviranjem u sastavima ‘Meštri’ i ‘Štamperlini’ a uzvišenost s ‘Oldtimer bendoom’ sastavom koji nas okuplja i danas. Ova violina na kojoj sada sviram je iz jedne od najpoznatijih svjetskih kuća ‘Josef Klotz’ u Njemačkoj – gotovo u dahu je ispričao Dragutin Kocijan.
Puni emocija nismo niti primijetili kako su u sobu ušle supruga Katarina i susjeda Đurđica. Kako se i priliči za kraj druženja, a prije mesa z tiblice i žganice međimurske, zlatne žice i strune violine ispričaše nam, ‘Potočić maleni’, ‘Podravino moja mila’ i ‘Međimurje malo, zemljo milena’.
