Mladen Sokač (59) iz Draškovca, rukovoditelj Sektora održavanja javnih površina i groblja, operativa, pogrebni poslovi i tržnica u GKP Pre-kom d.o.o. u Prelogu, čovjek je koji otkriva zanimljive stvari o poslu grobara te održavanju javnih površina, ali i o svom privatnom životu.
Kad prolazite Prelogom ili nekom od njegovih naselja, Cirkovljan, Čehovec, Čukovec, Draškovec, Hemuševec, Oporovec i Otok, primijetit ćete da su javne površine lijepo uređene, sve je sređeno tip-top. Za to je zaslužna tvrtka GKP Pre-kom koja, osim za zbrinjavanje otpada, brine za održavanje javnih površina na području Grada Preloga, a to uključuje košenje, obrezivanje drveća, sadnju cvijeća održavanje nerazvrstanih cesta, zatrpavanje rupa, odvodnja i čišćenje kanala, oborinske vode… Također je zadužena i za pružanje pogrebnih usluga u Gradu Prelogu te na području općina Donji Kraljevec, Goričan, Sveta Marija, Donji Vidovec, Kotoriba i Donja Dubrava.
Čelna osoba koja brine o organizaciji održavanja javnih površina i pogrebnih usluga upravo je Mladen Sokač. On raspoređuje ljude na radna mjesta i zadatke te kontrolira izvođenje radova, a da bi sve odlično funkcioniralo daje sve od sebe i vikendima, telefon mu zvoni 24 sata dnevno. Kaže da je više na terenu nego u uredu, zbog kontrole radova, a to mu odgovara. Evo što još kaže…
Koji su najveći izazovi u ovom poslu?
Danas je teško pronaći kvalitetne radnike, jer nije svatko dobar u svemu, posebno djelatnike za sprovode te održavanje cesta, međutim mi smo ih uspjeli naći.
Je li održavanje dječjih igrališta danas teže nego prije?
Da, strahota je što danas rade tamo. Više nego ikad prije, huligani uništavaju sve – trgaju klupe, ruše ograde od parka, uništavaju dječja igrala i koševe za smeće… Riječ je o ciljanom fizičkom uništavanju i konstantnim štetama.
Koliko vas ima zaposlenih u ovom sektoru?
Pre-kom ima ukupno oko 110 zaposlenika, od toga 28 u mom sektoru, uključujući mene. Od toga, pet je grobara. Imamo i vikend dežurstva baš za smrtne slučajeve, uvijek dvojica idu na teren.
Je li danas teško pronaći grobare?
Prije nekoliko godina jedan je grobar otišao u mirovinu, trebali smo pronaći novog, što baš i nije bilo jednostavno. To je posao koji naizgled može raditi bilo tko, a uvjet je posjedovanje vozačke dozvole. Ali, nije toliko problem pronaći same grobare koliko djelatnike za sprovode. Pogrebni ceremonijali zahtijevaju nošenje lijesa, vijenaca, prijevoz mrtvaca, oblačenje mrtvaca i sl. Mladi danas to ne žele raditi, a starima je to fizički prezahtjevno. A, primjerice, u prosincu prošle godine imali smo čak 43 mrtvih samo na našem području…
Oblačenje mrtvaca?
Tako je, treba doći doma po mrtvaca, preskinuti ga… Zna nas zvati i policija, nakon uviđaja, pa moramo doći po truplo i voziti ga na obdukciju u bolnicu. Treba imati psihu za to. Posao grobara zahtjeva fizičku, ali i psihičku spremnost. Netko može prenositi mrtvo tijelo, ali ne može vidjeti krv, a ima i toga. Dosta je slučajeva kad stari čovjek živi sam, pa ga nađu mrtvog tek nakon nekoliko dana. Tu su i neugodni mirisi, pa treba imati dobar želudac…
Kakva je vaša prošlost, što ste radili prije nego što ste postali rukovoditelj u Pre-komu?
Radio sam u Končaru kao kovinotokar 13 godina. Zatim sam se zaposlio kao grobar u Draškovcu, mom rodnom mjestu, tadašnjoj Općini Prelog, gdje sam radio 9 godina, od svoje 33. godine. Održavao sam groblje, pa se to proširilo na parkove… Bila su nas trojica grobara i sviđao mi se taj posao, volim biti na svježem zraku.
Kakav je nekad bio posao grobara, u odnosu na sad?
Draškovec, konkretno, nije imao ljude koji su spuštali mrtvace u grob, pa su to morali raditi članovi obitelji. I danas uvijek pitamo obitelji preminulih žele li sami maknuti nadgrobnu ploču i spustiti pokojnika u grob, ili ćemo to mi, uglavnom to radimo mi. No, kako je bilo nekad i danas, to je kao noć i dan. Nekad nismo imali trimere niti motornu kosilicu i sve smo radili ručno…
Pamtite li neke posebne događaje iz vremena kad ste radili kao grobar?
Da… Nažalost, pokopao sam tri osobe koje su sa mnom išle u osnovnu školu, a tad su imale samo 40-ak godina. Jedna je umrla od bolesti, dvije od infarkta. Jednom smo došli po truplo na poljskom putu i tamo sam shvatio da je riječ o mojem školskom kolegi, što me šokiralo.
Kako je bilo raditi posao na kojem se gotovo svakodnevno podsjećate na smrt?
Kad ste puno po grobljima, pa kad vidite sve te ljude, umrle u posteljama i takve stvari, pomislite kako je najvažnije što ste živi i zdravi i krećete se. O prolaznosti života ne razmišljam.
Imate li obitelj i kako ona gleda na vaš posao?
Sa 29 godina, moja tadašnja supruga je smrtno stradala i ostao sam udovac sa sinom Matijom. Tri godine kasnije oženio sam Blaženku, ženu čiji je suprug stradao u nesreći te je iznenadno ostala udovica s dvije djevojčice, Ivanom i Katarinom. Tako smo spojili dvije obitelji i dobili još jedno dijete, kći Mariju Magdalenu.
Moja supruga Blaženka dobro je prihvatila moj posao. Ima žena koje kažu „Moj muž neće biti grobar!“, ali moja supruga nije bila jedna od takvih.
