Isus nam najdublju istinu o svom, ali i o našem životu danas pojašnjava jednom svima nama poznatom slikom iz prirode: “Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo, ako li umre donosi obilat rod.” (Iv 12, 24) Pšenično zrno treba ići u zemlju. Tamo se ono raspada, gnjije. Tamo prirodno umire. Ali iz te truleži, iz te smrti zrna, rasti će klica novoga života iz kojeg onda raste biljka koja donosi plod višerostruko brojniji od onog posijanog sjemena. Upravo to se dogodilo Isusu. Ljudski govoreći bio je satrt, odbačen, ismijan, ponižen, trnjem okrunjen, umro je kao posljednji zločinac. Narod mu je okrenuo leđa, a ni učenici nisu bili uz njega. Jedan ga je izdao, drugi zatajio, a ostali se razbježali. Međutim, Isus je uskrsnuo. Uskrsnuo je da više nikada ne umre. Uskrsnuo je da više nikada ne osjeti bol i patnju. Uskrsnuo je i ušao u nebesku slavu.
I za nas je dragi čitatelji ovo jedini put potpunog ostvarenja i sreće. Zato nam Isus poručuje: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom.”
Zašto je nama tako teško prihvatiti ovu Isusovu riječ? Zato što mi imamo u svom životu iskustvo umiranja, patnje i boli, ali nemamo iskustvo nove stabiljke i novog klasa. Svatko od nas ima iskustvo da nam je život darovan. Također nas iskustvo uči da taj život može uspjeti ili ne uspjeti. Možemo čak s priličnom sigurnošću znati kad će taj život uspjeti, a kada neće. Uspjet će, ako se živi u punini, ako se nesebično dijeli s drugima i žrtvuje za druge. Naprotiv, život neće uspjeti ako se živi sebično, mimo drugih ili čak često i na štetu drugih. A to znači da čovjek mora umirati sebi, da treba prikazivati kušnje koje život donosi. Kušnja, nevolja, patnja pa i sama smrt nisu sebi svrhom. Smrt rađa život, rađa uskrsnućem. Tvrda je ovo riječ, ali jedina ispravna i jedina prava. Ne treba nam se zavaravati lažnim nadama. Čovjek inače u životu do pravih vrijednosti dolazi samo preko žrtve. I dok u ovim korizmenim danima razmišljamo da li je Isusu Kristu zaista bilo potrebno pretrpjeti svu muku i patnju koja ga je snašla i da li je konačno morao umrijeti, i da li i mi moramo tim putem proći, sjetimo se današnje prispodobe o pšeničnom zrnu i bit će nam sve jasno. Isusov križ nam govori jasno o snazi njegove ljubavi koja nas ljubi do kraja. Kristov križ postao je znakom koji privlači sve.
Što si sve bio spreman učiniti za nas, raspeti Isuse? Na križu si tako jasno progovorio, tako jasno izrekao sebe. Na križu si raširio svoje ruke u želji da zagrliš cijeli svijet. Kad s tobom Isuse trpimo i s tobom umiremo, čvrsto se nadamo da ćemo s tobom uskrsnuti i biti proslavljeni.
