Obitelj koja je danima bježala od rata konačno je na okupu, prenosi 24 sata.
Oleksandr Slavov u srijedu poslijepodne nervozno je šetao parkiralištem Podravke, svako malo pogledavajući na sat. Pritom bi šest buketa tulipana, koje je imao u rukama, naslonio na prsa. Kad se oko 18.30 sati Ford Focus kijevskih registracija zaustavio na parkiralištu, odahnuo je. Vrata automobila su se otvorila i iz njega su istrčali supruga Julija s troje djece te njezina majka Elena.
– Neizmjerno smo sretni što smo nakon svih patnji i muka uspjeli stići u Hrvatsku. Moram reći da se miješaju radost što je obitelj na sigurnom, ali i tuga što su oni koji nisu poput mene spasili djecu ostali u Ukrajini strahujući za život – kazala je Julija.
Prošlog četvrtka u četiri sata probudile su ih sirene koje su označile opasnost, ali i početak rata. Početak invazije ruske vojske na suverenu i pitomu Ukrajinu. Istu onu kojoj su donedavno tepali da je bratska zemlja u kojoj živi bratski narod.
– U osam sati već smo bili spakirali najnužnije stvari, ne vjerujući da se sve to događa, i sjeli u automobil s nadom da ćemo se u stan vratiti nakon nekoliko dana. Pomislila sam da je to neka zabuna i da će se za dan-dva sve smiriti. Dok sam vozila prema selu iz kojeg je moj suprug, udaljenom 250 kilometara od Kijeva, već sam vidjela da su ljudi u panici. Trebalo nam je 12 sati da prevalimo razdaljinu koju smo inače prolazili za malo manje od četiri sata. U daljini su odjekivale eksplozije. Da se nismo sjetili Oleksandrova rodnog mjesta, i mi bismo ostali u Kijevu i pitanje je kako bismo završili – nastavila je Julija.
U selu su ostali dva dana i vidjeli da se to pretvara u rat kojim ih Rusi nastoje uništiti ne birajući ciljeve ni sredstva. Već tad su padale i prve civilne žrtve. Shvativši da je to početak brutalne agresije koja će Bog zna do kada trajati, s Oleksandrom su dogovorili dolazak u Hrvatsku. S ono malo najnužnijih stvari koje su pri odlasku ponijeli, krenuli su prema Lavovu, gradu u blizini poljske granice. Cijelim putem pratile su ih eksplozije. Nasreću, bombe nisu padale po kolonama civilnih automobila.
– Putem prema Lavovu kretali smo se u kolonama, a uz ceste su stajali naši sunarodnjaci koji su nam dijelili vodu, hranu i sve što je bilo potrebno. Majka, sin Andrej (10) te 7-godišnji blizanci Daša i Matvej izlazili su iz vozila i odlazili odspavati po nekoliko sati kod ljudi koji su nam nudili gostoprimstvo i vraćali se u automobil. Za 10 kilometara do poljske granice trebalo nam je dva dana. Nakon prelaska granice osjetili smo olakšanje zbog susretljivosti i ljubaznosti na svakom koraku. Dobili smo smještaj, hranu i sve potrebno – rekla je Julija za kraj.
Dirljiv video susreta možete pogledati ovdje.