Bile su joj svega 4 godine kada je izrazila želju, kao većina malih Čakovčanki, za plesom. Roditelji joj želju i ljubav nisu mogli uskratiti ne sluteći kako će njihova mala Đesi postati renomiranom plesačicom, nisu ni slutili kako u njoj čuči glumački talent, a da će uz sve to postati znanstvenica na polju farmacije.
Rođena ju u Čakovcu u ožujku 1996. godine, pohađala Prvu osnovnu školu, zatim Prirodoslovno matematičku gimnaziju u Gimnaziji Josip Štolcer Slavenski te nakon toga odabrala studij farmacije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu, koji je uspješno završila u svibnju ove godine.
– Već kroz osnovnu školu pokazivala sam dosta interesa za STEM područje, a kasnije u srednjoj školi tu sam strast imala prilike još više njegovati te sam tako zahvaljujući samostalnom istraživačkom radu s kojim sam se proslavila na državnom natjecanju iz biologije imala prilike sudjelovati u nekoliko znanstvenih kampova ljeti (Summer School of Science, Petnica International, Summer Science Factory). Sve to je nekako prirodno onda dovelo do izbora mog karijernog puta te se i danas nastojim i dalje razvijati u tom smjeru. Oduvijek sam bila željna znanja pa bih tako i sada voljela nastaviti školovanje te smatram da je još puno toga ispred mene – započela je razgovor s punom optimizma.
I ako joj je tek 25 godina vratili smo se u njezinu najraniju mladost?
– Oduvijek sam bila svestrana i puna energije pa sam se tako i kroz osnovnu i kroz srednju školu uz ples i dodatne satove engleskog jezika bavila i glumom u Dječjem gradskom kazalištu pod vodstvom Dejana Buvača te u školi u sklopu natjecanja Lidrano na kojem sam dvije godine zaredom nastupala s monologom, od kojih je jedan bio ujedno i pobjednički u kategoriji glume, a uvijek sam našla vremena i za fakultativnu nastavu iz kemije, fizike i matematike. Okušala sam se i u novinarstvu, što se kasnije na fakultetu ispostavilo odličnim budući da sam preuzela ulogu urednice studentskog časopisa te sam sa svojim kolegama osnovala Recipe portal za popularizaciju znanosti- kaže ponosno i nastavlja:
– Tijekom srednje škole izrazila sam interes i za volontiranjem pa sam tako sudjelovala u brojnim akcijama, a u posljednje 2 godine aktivna sam volonterka Udruge Krijesnica i Centra BEA u Zagrebu – kaže u što je „umiješala“ i roditelje koji vole za nju reći da je zapravo oduvijek bila posvuda i da ju je bilo teško pratiti, gdje god se nešto događalo, organiziralo ili se negdje išlo, ona je jednostavno morala sudjelovati.
– I to je zaista tako. Doslovno sam sudjelovala u svemu osim u pjevačkom zboru, to mi zbilja nikako nije išlo -nadovezala se.
Od kada datira Tvoj interes za umjetnost?
– Oduvijek sam voljela taj kreativni izričaj. Nisam baš likovno niti glazbeno nadarena, ali sam zato svoju kreativnost svu ulijevala u glumu i ples. Kako sam s plesom počela jako rano, mogu reći da je umjetnost još rano u mom djetinjstvu postala važan dio mog identiteta. Mislim da je to jako važno i drago mi je da je tako, jer sam našla neku ravnotežu između poprilično strukturiranog i činjeničnog razmišljanja koje je potrebno u znanosti i kreativnog, nepredvidivog i slobodnijeg razmišljanja koje mi dozvoljava kreativni dio mene. Dapače, smatram da svatko tko se bavi znanošću mora imati vrlo istančanu kreativnu stranu sebe, jer upravo ona nas ponekad dovodi do novih ideja i otkrića – čuli smo njezin stručni stav.
Fokusirala si se na glumu i ples?
– Da. Sve do kraja srednje škole bavila sam se i glumom. Tijekom svog studij u Zagrebu čak sam u jednom trenu i nastavila s tom glumom u studentskoj glumačkoj skupini u Studentskom domu Stjepan Radić, ali je COVID-19 relativno brzo tome stao na put tako da tu priču nisam stigla završiti… To mi je stvarno žao jer mi se bilo prekrasno ponovno vratiti na kazališne daske nakon 5 godina pauze. Ples je s druge strane nekako uvijek bio prisutan, na ovaj ili onaj način.
Od kada si u Vivoni, plesački uspon?
– Od svoje 4. godine. Sad kad pomislim, to mi je nezamisliva brojka, ne osjećam se kao da je toliko prošlo, a s druge strane, osjećam se kao da ples postoji jednako dugo kao i ja, ili obrnuto. Nikada neću zaboraviti prvi veliki događaj za mene, bilo natjecanje u organizaciji Vivone, to je bilo natjecanje između nas polaznika i održavao se nekoliko godina zaredom. To je bila prilika da pokažemo umijeće koreografiranja i tehnike, budući da smo se natjecali kao solo, duo ili trio. Svake sam godine sudjelovala i svake godine bih postigla odlične rezultate. Iako to natjecanje nije bilo posebno važno niti veliko, meni je užasno puno značilo dobiti pozitivne povratne informacije od starijih plesača od kojih su se neki time bavili i profesionalno. Jedva sam čekala svako novo natjecanje, a onda je moja tadašnja trenerica, Karmen Kovačević Jambor prepoznala moju strast i talent i predložila mi da se okušam na malo ozbiljnijem i profesionalnijem natjecanju u Zagrebu – kaže ponosno i dodaje:
– Iduće godine sam sa solo koreografijom sudjelovala na Natjecanju Mia Čorak Slavenska u Zagrebu, u najmlađoj kategoriji s preko 30 plesača iz raznih plesnih škola i studija diljem Hrvatske. Dobivši same pohvale, vratila sam se na natjecanje i godinu nakon, međutim, ovoga puta su među nama birali 5 najboljih koji prolaze u drugi krug. Budući da su na tom natjecanju sudjelovali plesači iz ozbiljnih plesnih škola koji su već tada trenirali svakodnevno, kada su mene, amatera s puno manje znanja i iskustva odabrali među 5 najboljih, osjećala sam se nevjerojatno – ushićeno će otkrivši neke osobne planove: – U tom sam periodu čak počela razmišljati da upišem plesnu akademiju.
Tvoje dosadašnje plesne učiteljice?
– U Plesnom studiju Vivona izmijenila sam nekoliko trenerica, Karmen Kovačević Jambor, Petru Kovač i Kristina Plevnjak, a tijekom četvrtog razreda srednje škole postala sam trenerica dviju plesnih grupa u Vivoni, od kojih je jedna bila moja grupa u kojoj sam bila plesač. To je bilo zanimljivo iskustvo, moram priznati da sam se dosta dobro snašla u toj ulozi s 18 godina i da sam bila jako ponosna na sebe na kraju sezone. Te sam godine bila i plesač i trener i bilo mi je predivno, a moje cure su me jako dobro prihvatile i čak su me i slušale i prihvatile me i kao trenericu – ponosno će.
Došavši u Zagreb na fakultet, prvih nekoliko godina nije pronalazila vremena za ples u nekom klubu, i za time danas posebno žali. Kratko sam se okušala u pole dance-u, no bez obzira na to ples je uvijek bio dio njezine svakodnevice, redovito je vježbala i radila koreografije u udobnosti svoje studentske sobe. Kad god bi se joj pružila prilika posjetiti moje cure u Vivoni i svratiti na koji trening, obavezno je to koristila i vratila se malo u stare dane.
– I eto, na apsolventskoj godini Karmen me pitala bih li voljela trenirati najstariju grupu, na što sam bez puno razmišljanja pristala – rekla je s oduševljenjem
Tko je u tom usponu najzaslužniji i zbog čega?
– Mislim da najviše mogu zahvaliti svojim roditeljima koji su me u svemu tome podržavali, vozikali gdje god je trebalo i vjerno pratili doslovno svaki moj nastup, gdje god on bio. Čak i sad kad sam trenerica, ne propuštaju nijedan nastup. Osim toga, Karmen je ta koja je moj talent prva prepoznala i potaknula me da ga razvijam. Ona je jedan nevjerojatan pedagog i mislim da danas ne bih bila tu gdje jesam da mi ona nije bila trenerica u ključnom periodu djetinjstva. Pružila mi je stručno vodstvo, financijsku pomoć oko natjecanja i naravno emocionalnu podršku kroz sve to, ipak to nije mala stvar za jedno dijete. Petra Kovač je na mene prenijela jedan veliki dio svoje neopisive kreativnosti koja me i dan danas prati kroz koreografije. Kristina Plevnjak me pripremala za sva ta natjecanja i bez njenog strpljenja, talenta i tehničkog znanja ne bih to toliko dobro uvježbala da me se izabere među 5 najboljih.
Danas si voditeljica skupine. Što Ti to predstavlja?
– Jedan veliki ponos i sreću. Jako sam ponosna na sebe da sam svojom ustrajnošću i trudom dogurala do razine na kojoj mogu biti odgovorna za cijelu grupu plesača, a presretna sam što tu ulogu imam priliku obavljati u istom tom plesnom studiju koji me izgradio i stvorio. Osjećam isto tako veliko strahopoštovanje prema toj ulozi i svjesna sam njene težine i odgovornosti. Ta me uloga malo promijenila, volim misliti na bolje, jer se osjećam odgovornom za sve te mlade plesače koji su sad praktički u mojim rukama. Isto tako, budući da su sve cure koje treniram izuzetno talentirane, to me tjera da nastavim raditi na sebi kako ih njima mogla ponuditi nešto novo, izazovno i napredno.
Kada smo je pitali da svojim očima okarakterizira svoju prvu plesnu učiteljicu, Đesika će:
– Dugo bi se o tome moglo pričati, no ja ću odgovor sveti samo na ovo, Karmen je u sve plesače koji su prošli kroz njene treninge napravila prekrasne osobe. Oduvijek je poseban naglasak stavljala na timski rad i to je nešto najljepše što je svatko od nas ponio sa sobom u život. Koju god plesačicu ili plesača pitate kakav je Karmen trener, reći će vam da je ona stroga, poštena i puna ljubavi i prema plesu i prema plesačima. To su 3 osobine kojima bi svaki trener po mojem mišljenju morao težiti, bez obzira na sport. Karmen je oduvijek bila pojava i uvijek se točno vidjelo tko je prošao kroz njene ruke, a tko ne. Zna jako dobro naučiti one najvažnije stvari i izvući kreativnost i samostalnost čak i iz „najtromije“ i najpovučenije djece. Konkretno, kada je u pitanju ples, u mene je usadila ljubav, a da bi na nekog prenio ljubav, moraš i ti to istinski voljeti. Upravo zbog toga plesači Vivone najčešće ostaju do kraja, jer zavolimo taj ples toliko da postane neizostavni dio nas.
Đesika je u svemu tome istaknula i nemjerljivu ulogu roditelja pa kaže:- Mislim da ne mogu ni sama pojmiti u potpunosti koliko su se oni odricali da bih ja u ovome uspjela. Ne samo u plesu, nego u svemu čega sam se dotakla u životu, kao i moj brat. Oni su za oboje uvijek bili u potpunosti prisutni, u potpunosti predani i puni podrške. Naše uspjehe i padove i dan danas doživljavaju kao svoje i zbilja su nevjerojatni roditelji – uz njih takve nije teško biti uspješan. Kroz život su nam pružili apsolutno sve i usadili su nam predivne osobine i vrijednosti i bili najveći uzor u svakom pogledu. I još uvijek jesu. I dan danas nas usmjeravaju i podržavaju, a mi izuzetno cijenimo njihovo mišljenje i savjete, iako ponekad ipak napravimo po svome. Ali to je uredu, tako to i treba biti.
Fakultet i Vivona, kako je to išlo?
– Ulogu trenerice preuzela sam na svojoj apsolventskoj godini. Tada sam imala riješene sve ispite i trebala sam samo obaviti još stručno osposobljavanje u ljekarni. Kako sam htjela to obavljati u Zagrebu, a isto tako sam žarko željela prihvatiti ponudu od Karmen da preuzmem jednu grupu, odmah sam predložila da se treninzi naprave tako da ja stignem iz Zagreba 2 puta tjedno doputovati doma. Tako je to izgledalo na početku, vozila bih se u ponedjeljak navečer za Čakovec i odmah nakon treninga natrag u Zagreb, a petkom bih ponekad i ostala doma za vikend i vratila se u Zagreb tek u subotu ili nedjelju. Bilo je naporno, moram priznati, ali zbilja tom umoru nisam dala da me svlada. Kada nešto jako voliš i želiš, ništa nije teško, to sam tada i sama sebi dokazala. Ubrzo nas je zateklo zatvaranje plesnih klubova i dvorana zbog pandemije pa smo prošlu zimu i proljeće treninge održavali preko zooma. To je bilo izazovnije nego putovati 2 puta tjedno u Čakovec i odmah natrag u Zagreb, ali preživjeli smo i to na kraju, održali smo se kao grupa i presretni se vratili u dvoranu negdje sredinom travnja 2021. Ubrzo nakon toga sam već i ja doselila u Čakovec po završetku fakulteta tako da se na kraju sve nekako posložilo.
Planovi i želje vezane uz ples?
– Za početak, voljela bih da nam ova pandemija konačno dopusti nastupe, susrete i natjecanja kao nekada i da uspješno prezentiramo svoj trud, rad i zalaganje kako našim obiteljima, tako i široj publici. A za dalje, vidjet ćemo. Ne znam kud će me život odvesti, ali gdje god to bilo, neću ponoviti grešku kao na fakultetu i uvijek ću pronaći vremena za ples u nekom grupnom aranžmanu, s nekim novim plesnim pedagozima i kolegama plesačima. Tome se ujedno i veselim, naučiti nešto novo što ću kasnije možda opet moći na neki način vratiti svojoj Vivoni.
Đesika kao znanstvenica?
-Znanost je moja druga velika strast, oduvijek. Trenutno sam na svojevrsnom križanju životnih odluka i nastojim si raskrčiti put do znanosti. Fakultet mi je pružio dosta dobru podlogu, no, kao što sam spomenula u uvodu, imam ja još puno posla do ispunjenja svojih želja i ambicija. Veselim se svemu što me čeka i stalno si ponavljam da sreća prati hrabre.
Za Tebe se slobodno može reći da si svestrana, no ipak najviše preferiraš?
– Sasvim sigurno ples. Moram priznati da se teško borim sa svojoj m znatiželjnom prirodom i da me previše stvari zanima, a da bih se svemu tome posvetila dan bi mi trebao imati puno više sati. Ali mislim da sam još uvijek u godinama u kojima si mogu dopustiti njuškanje i isprobavanje različitih stvari, mislim da će neki od tih hobija opstati prirodno, bez puno razmišljanja. U posljednje vrijeme, posvećujem dosta vremena popularizaciji znanosti pa sam aktivni autor na nekoliko portala koji približavaju stručne i znanstvene teme široj publici. Recimo da mi je to jedno novo otkriće i evo uporna sam u tome već 3 godine.
I za kraj, gdje si danas profesionalno?
– Kao što sam rekla, trenutno sam na raskrižju. Okušala sam se u radu u ljekarni, gdje sam provela sveukupno sa stručnim osposobljavanjem i kasnije zaposlenjem nešto više od godinu dana. Moram priznati da me posao nije ispunio kao što sam očekivala da hoće i odlučila sam promijeniti posao. Imam nacrt u glavi što ću i kako ću dalje, no ništa još nije definirano. U svakom slučaju, vidim se u znanosti, voljela bih u životu stvarati nove stvari i pokušati zaplivati u malo većem moru, oceanu čak. Bogatija sam za jedno iskustvo, trunku zrelija i spremna za nove pobjede. Raširenih ruku, otvorenih očiju i srcem koračam dalje – završivši razgovor sa širokim optimističkim osmijehom.