Sjećate li ga se? Mijenjali su se političari, predsjednici, župnici, gosti, štandari… samo on je uvijek ostajao. Jedinstven. I tako 23 godine. Ustajao bi oko ponoći i dolazio na posao u Čakovec, uzimao trokolicu i sa svojom ekipom počistio sve ono što su iza sebe ostavljali veseli posjetitelji Porcijunkulova, da bi u 6 sati ujutro grad ponovo blistao punim sjajem. Čist i umiven.
Pa, znate ga, on je Dado Ignac (61) iz Trnovca, uvijek nasmiješen, zadovoljan onim što je svakodnevno činio za Čakovčane i njihove goste, čisteći grad. Dado je početkom prošle godine otišao u mirovinu, i to sa 43 godine radnog staža. U romskoj zajednici zasad mu sigurno nema premca.
– Počeo sam raditi sa 17 godina u Niskogradnji GK Međimurja. Bilo je to 1980. godine i tamo ostao 20 godina. Tada prelazim u Gradsko komunalno poduzeće Čakom Čakovec odakle sam prošle godine otišao u mirovinu. Cijenili su me kao radnika i lijepo ispratili, posebno direktor Ivica Perhoč, a ja sam sve, u pet radnih jedinica, dobro počastio. I sada ponekad odem u posjet svojoj firmi. Moje radno mjesto bilo je na trokolici na ulicama Čakovca. Čistio sam, skupljao otpatke i ljudi su to znali cijeniti. A za Porcijunkulovo nam je zadatak bio da noć poslije grad bude potpuno čist. Ponekad se radilo i 24 sata, ali uvijek smo uspijevali. Odmah poslije koncerta u “jezeru” kod Starog grada, negdje oko 2 sata u noći, kretali bi u akciju. Ponekad sam u hrpi smeća pronašao i novčanike, mobitele, lančiće, jakne, pa i sitan novac. Sve smo to predavali u upravu, a oni su vraćali vlasnicima – prisjeća se Dado Ignac i dodaje da je u radnom vijeku “potrošio” nekoliko trokolica s kantama na ljudski pogon, a zadnja je bila s motorom na akumulator.
ROĐENDANE SLAVIMO, ALI BEZ ALKOHOLA!
Danas su Dado i njegova supruga Nadica u potpunosti posvećeni djeci. Imaju sedam vlastitih sinova i kćeri, odraslih, koji uglavnom više ne žive s njima nego imaju svoje obitelji i kuće. No, imaju Ignaci drugu djecu, na udomljenju.
– Taj odgovoran posao obavljamo već 17 godina. Supruga je bila nezaposlena, pa je predložila da udomimo potrebitu djecu i tako smo krenuli. U tome imamo veliku podršku Centra za socijalnu skrb u Čakovcu, posebno od socijalnih djelatnica Petre i Adele. One se jako brigaju. Ponekad je njihov službeni auto u Paragu i 4-5 puta dnevno. Mi sada na udomljenju, odnosno trajnom smještaju, imamo troje djece od 14 do 21 godine za koje brinemo bolje nego smo za svoju vlastitu. Podjednako smo otvoreni i za romsku i za hrvatsku djecu. Osiguravamo im sve: od smještaja, odjeće, hrane, školskih knjiga i potrepština, do zdravstvene zaštite, pomoći pri pisanju domaćih zadaća i zagrljaja utjehe. Idemo i na roditeljske sastanke, na izlete u toplice i na more s našom Udrugom udomitelja djece Međimurja. Kod nas je hladnjak uvijek pun, dvije ledenice također, to su već velika djeca i mogu se sama dodatno poslužiti kad požele. Svakome za rođendan naručimo veliku tortu i zajedno proslavimo. Naravno, uz sokove. Kod nas nema alkohola u kući, a ja sam zadnji put popio prije više od 15 godina – kaže Dado Ignac, prvi Rom koji je odselio iz naselja Parag u vlastitu kuću u obližnjem Trnovcu.
Primjerno je uređena, okoliš također, trava pokošena, cvijeće i na kući i u dvorištu, na vrtu prostrano dječje igralište sa igralima, djeca uredna, čista, nasmiješena… Baš za primjer!
U HITNOM SMJEŠTAJU 200 DJECE
Inače, Nada i Dado, koje udomljena djeca od milja zovu baka i deda, 24 sata su na raspolaganju Centru za socijalnu skrb u prilikama kad postoji potreba za hitnim smještajem. To znači, kad izbije sukob u obitelji ili nešto slično, pogotovo noću i u dane vikenda, djecu treba hitno maknuti iz takve situacije i privremeno smjestiti. Tu onda nastupa bračni par Ignac. Samo u zadnjih mjesec dana imali su više od 15 hitnih slučajeva.
– U proteklih 17 godina na taj način smo zbrinuli oko 200 djece, nekoja su imala tek nekoliko tjedana života. Bebice. Nahranimo ih, preodjenemo i čuvamo tri-četiri dana dok Centar za socijalnu skrb ne odluči što će s njima. S obzirom da u takvim situacijama nemamo dovoljno odjeće za mališane, pomaže nam Gradsko društvo Crvenog križa Čakovec. Kristijan Valkaj uvijek pomogne. No, ponekad ni oni nemaju takvu odjeću na zalihi. Zato ovom prilikom apeliram da svi oni građani, roditelji, koji imaju odjeću za najmanji uzrast, a ne treba im više, da je doniraju Crvenom križu. Prema potrebi, oni će je proslijediti nama. Unaprijed se zahvaljujem svim dobrim ljudima i donatorima odjeće – ističe Dado i dodaje da im je najteže kad udomljena djeca, nakon godina provedenih u njihovom domu, odlaze od njih jer idu na usvajanje ili zasnivaju vlastite obitelji.
– To je jako stresno. Trebaju nam mjeseci da se potpuno oporavimo, jer su nam bila kao vlastita djeca, prirasla srcu. Teško je to. Ipak, neki nas posjećuju, vidimo se – kaže Dado, kojeg su preplavile emocije i izbjegava govoriti o tome.
Nada i Dadi Ignac prošle godine nagrađeni su statuom “Ponos Hrvatske”, koja se dodjeljuje pod visokim pokroviteljstvom predsjednika RH Zorana Milanovića. Skromni, tihi i vrijedni ljudi iz Trnovca dobili su ovu nagradu za poštenje, dobrotu, humanost i hrabrost.
Bravo, još jednom!
I hvala na svemu što podjednako čine za djecu hrvatske i romske nacionalnosti, koja su se, ni kriva ni dužna, našla u situaciji kad im veliko srce, otvorena duša i topli dom Nadice i Dade Ignaca iz Trnovca daju više nego vlastiti roditelji!
Dado i Nadica, ponosimo se vama!