On je zaštitno lice Strahoninca, a zna ga vjerojatno pola Međimurja. Legenda. Još do prije koju godinu obilazio je okolna mjesta, a biciklom i puno dalje. Mogli ste ga sresti u Svetom Jurju na Bregu, u Pušćinama, Totovcu, Nedelišću, Donjem Kraljevcu… Sve je to obišao pješice. Nekad polako, drugi puta trčeći.
Ime mu je Dragutin Kovač. Živi u Strahonincu s rodbinom koja brine o njemu. Odmah da kažem da smo nekad zajedno pasli krave na tratama oko pilane u trokutu. Trata više nema. Sad je tu trafo-stanica, nekoliko poduzeća na prostoru stare pilane, pa čakovečka magistrala… Nekad je postojalo i igralište NK “Željezničara”, a sad tu gospodari Udruga “Prijatelji” i napušteni psi.
I kasnije sam ga redovno viđao. I razgovarali smo. Puno. No, on je živio u svom svijetu.
“Ifko, kad buš mene dev v novine?”, često me znao pitati. Obećavao sam, ali eto, nikako da nađem priliku i povod.
Škola mu nikad nije išla, zaostao je, nije se ženio, ali je uvijek bio vrijedan i brinuo se oko krava, dok ih nisu prije koju godinu prodali. Drago je obilazio sva događanja u svom mjestu i sve utakmice na kojima je igrao njegov NK Strahoninec, a ranije “Partizan”. Bio je nezamjenjiv. Kad je bio mlađi volio je i popiti, a kako živimo u istoj ulici nekad mi je i poslije pola noći znao otpjevati ono što je znao kad bi se vraćao od “Žerjava”. Odavno više ne pije, a već dugo ga nisam čuo da zapjeva. Ali hoda redovito, pomalo i šepa. Bole ga noge. Nejde više kao nekad, rekao mi je neki dan.
A zašto sve ovo pišem? Povod mi je zapravo dao on sam. Stajao je iza groblja u Nedelišću, na cesti koja vodi prema Strahonincu. Stao sam:
– Hajde, Drago, vidim da te teško hodaš, sjedni da te otpelam! – kažem i onda počne s pitanjem:
– Ifko, a zakaj si ti sad postav?
– A zakaj ne bi? – odgovorim protupitanjem.
– Ti si prvi koji je postav i pustiv me v auto. I stopirav sam, ali nikaj od toga. Nećeju ljudi! Vidiju me kakši sam! Zato valjda – kaže rezignirano Drago.
Nisam znao što bih mu odgovorio, a on je odmah krene na druge teme. Znaš da nemam više krava? A se zmisliš kak smo mi skupa pasli? Kak je odigrav Strahoninec? Si biv na vatrogasni skupštini? Ja jesam! I još mnogo toga u tih nekoliko minuta koliko nam je trebalo do prvog dućana u Kolarovom centru.
– Tu mi stani kaj si nekaj kupim. Ljudi mi daju za sok, v mesnici v Nedelišću uvijek dobim komad salame, u pekari kruha… I tak.
– Ok, Drago, evo. Nego, koliko imaš godina? – pitam ga kroz prozor.
– A kaj me to pitaš? Ne znam, nisam v školo hodiv – kaže, zahvali i ode.
Kasnije sam pronašao podatak da je rođen 29. srpnja 1953. godine. Ove godine Drago će napuniti 70 godina.
Želim mu i dalje svako dobro u svijetu u kojem on živi!
A kad ga vidite na cesti, stanite i povezite ga. Zaboravite na predrasude! Drago to zaslužuje!
