– Nakon radosnog iščekivanja slijede još radosniji dani. Advent je vrijeme u kojem se pripremamo za vrhunac godine, za najvažnije od svih slavlja, a to je rođendan našeg Spasitelja – ističe Petra Supina, psihoterapeutknija u OŠ Jože Horvata Kotoriba. Stručnjakinja, čije je porijeklo vratišinečko, rado se prisjeća svoga djetinjstva, dane provedene sa svojim najbližima.
Naša sugovornica naglašava kako za razliku od mnogih naših svjetovnih slavlja, koja su obilježena obiljem svega, ovo božićno slavlje od nas traži da se prisjetimo stvarnih vrijednosti – zahvalnosti, poniznosti, skromnosti.
– Upravo je to ono što iz uloge roditelja težim podijeliti sa svojom djecom. I suprug i ja odgajani smo u duhu tradicionalnih vrijednosti. Tu tradiciju nastojimo očuvati, ali unijeti i dašak modernizma. Na Badnjak dva puta kitimo bor. Kad se počne smračivati odlazimo u Vratišinec, moju rodnu kuću te tamo uz moje roditelje, braću i baku, odnosno mamicu kako je zovemo (95 god.) dočekujemo Isuseka. Ugase se svjetla te moj stariji brat uz tradicionalno bajanje unosi slamu ispod bora, slijedi zajednička molitva, a potom skromna večera – pogače s repom i orasima. Nakon večere na stol se stavlja zrnje, a potom se uz pjevanje kiti bor. Naravno, ispod bora čekaju i pokloni, koji su neizostavni radi onih najmanjih – iznosi običaje i dodaje: – Ovdje ću istaknuti posebnost Božića mislima svoje četverogodišnje kćeri Miše koja mi je neki dan rekla da je Isusek „najdobriji“ jer dok je Njemu rođendan on nama daje poklone, a ne mi njemu.
Kaže da nakon povratka kući, kite njihov bor te gledaju redom sve božićne filmove koji se nude. Ponosno će istaknuti: – Ovo je posljednji Božić u četvero, idući će se slaviti i s petim članom. Naime, u svibnju će se roditi naše treće dijete. Tome se posebno veselimo.
Neizostvano, Tvoji Božići i oni tvoje djece?
– Svoje Božiće i Božiće moje djece ne mogu odvojiti, sve se prožima, sve je isprepleteno nitima prošlosti i sadašnjosti, a naziru se i one budućnosti. Tradicionalno, Štefanje provodimo u Zagorju, u rodnoj kući mog supruga. S bakom Baricom i stricem, a u srcima se prisjećamo djeda Štefa koji nas je radi bolesti, prerano napustio. Deda Štef bio je tamburaš, veseljak pa mu dugujemo da se ga kroz radost i zajedništvo prisjećamo na njegov imendan.
Moja obitelj, osim radosti ovih dana i s tugom prolazi kroz sve ove događaje. Moja dva brata Miljenko i Mihael, nisu ovdje s nama, ali su prisutni u duhovnoj dimenziji u svemu što činimo. Moja djeca znaju da imaju četvoricu ujaka. Vrijeme ne liječi rane radi gubitka voljenih, ali nas uči prolaznosti i ako izaberemo vidjeti svrhovitost čak i patnje i boli tada nakon gubitaka postajemo preobraženi, volimo svjesnije, zahvalnije i poniznije se odnosimo prema svakom trenutku života. Ovaj život je samo stanica na našem putovanju u vječnost. Stoga se ne valja suviše vezati za ovo prolazno kao ni materijalno. Ono što nas pokreće nije ni stvaranje zemaljskog užitka niti stvaranje moći, ono što nas pokreće jest volja za smislom. Čovjek bez smisla je očajan – Petrine su riječi.
Što nam ustvari nudi Božić?
– Božić nam uvijek iznova nudi upravo to – smisao. Podsjeća nas na to da čovjek ima ne samo zemaljske, nego i nebeske korijene. Kada oni zemaljski bivaju presječeni, vraćamo se nebeskima – upravo iz tog razlog je rođen naš Spasitelj. To je jedina istina koju želim da moja djeca nose u srcu. Moj sin ove godine krenuo je u školu – katoličku. Zahvalna sam na tome što u Varaždinu postoji osnovna katolička škola i divne sestre Uršulinke koje uz svoje učitelje djecu podučavaju, ali i odgajaju, rekla bih u duhu Božića, u duhu radosti radi postojanja svakog živog bića, u duhu zahvalnosti prema svakom novom danu i u duhu skromnosti koji je vidljiv u svakom događaju u školi. Postoji divna tradicija u školi i samostanu, svakog 25. u mjesecu učenici zajedno s časnim sestrama sudjeluju u procesiji Malog praškog Isusa. Kip malog djeteta Isusa koji su sestre davnih godina svojim dolaskom donijele u Varaždin. U ovom činu vidljivo je slijedeće, da bi bio Spasitelj ne moraš biti moćan, snažan, bogat samo trebaš u svemu što činiš biti vođen onime što zovemo LJUBAV.
Poruka današnjeg blagdana?
– Nemojmo dopustiti da Božić bude dan u godini, Božić neka bude osjećaj u našim srcima i vidljiva snaga našeg djelovanja prema svakom čovjeku kojeg susretnemo kroz život.
Svima želim blagoslovljen i radostan Božić, a ova promišljanja voljela bi završiti mislima poznatog austrijskog psihijatra Viktora Frankla, utemeljitelja logoterapije (psihoterapija smislom), čija sam ponosna edukantica. Vjerujem da kao psihoterapeut dugujem svim svojim sadašnjim i budućim klijentima produbljivanje svojeg znanja. U logoterapijskom učenju patnja ima svoj smisao i sastavni je dio života, a rođenje malog Isusa svjedoči tome. Rođen je u trpljenju, u skromnom okruženju štalice. Budimo pastiri i kraljevi u ovom božićnom slavlju. Pastiri po svojoj skromnosti i kraljevi u poniznosti i ljubavi prema djetetu Isusu i svakom čovjeku.
„Čovjek ne može doći do samoostvarenja ako je usredotočen samo na sebe. Samoostvarenje je tek posljedica ljubavi prema bližnjemu“. (Viktor Frankl)
Što dodati tome?
Poučila nas je Petra i ovog Božića što nam on znači i donosi. Svaki puta nam ona „nudi“ nešto novo. Tako je bilo lani, a nadamo se i dalje. Hvala Petra u ime naših čitatelja i sretan Božić Tebi i Tvojem obiteljskom blagu!