Franjo je bio zastavnik svojem prijatelju, a ja kolegica svojoj kolegici, onda se to tako zvalo, zaljubili smo se i nakon deset mjeseci oženili, i od onda do danas smo zajedno. Bilo je jako teških i izazovnih trenutaka, ali i onih lijepih, boljih, kreativnih i obiteljskih – rekla je Dragica Novak iz Žabnika, dok smo čekali njezinog supruga da se vrati iz međimurske metropole.
Uskoro je Franjo došao i gotovo na vratima Dragici dao lijepu kutiju.
– A, kaj je to? – upitala je iznenađena mu supruga – Pak otpri tak budeš najbolje znala – reče Franjo. Otvara Dragica kutiju, a obrazi se počinjahu rumeniti, jer u kutiji su bile prelijepe naušnice te ona bez daha trenutnoga reče – Kako su lijepe, jako lijepe.
Tako je izgledao početak našeg razgovora kojeg Novakima nisam najavio, znajući kako će biti preuzbuđeni i kako bi se narihtavali, jer oboje su šnajderi, a to znači dobro odijevanje, a povodom njihovog obilježavanja i proslave 50. obljetnice njihova vjenčanja. Slavljenici su se lijepo smjestili, a prvo me upitaše što ću popiti, na što odgovorih, ako imaju žganicu. Brzo je Franjo donio s nojž (tavana) staru, te ubrzo se uvjerih u dobru žganicu, a riječ je uzela Dragica, kojoj je pripala uloga organizatorice subotnjeg slavlja.
‘Djeca smo dvaju rudara i majki domaćica‘
– U prvom mjesecu 1972. godine bili smo u svatovima naših prijatelja, Franjo zastavnik, a ja kolegica koja je mladenki ispričala buket. Tak je to onda bilo. I zagledali se, a zatim smo ustvrdili kako smo se zapravo zaljubili. Tijekom ljeta odlučili smo se oženiti i na Nedjelju Krista Kralja to i učinili. U ono vrijeme župnik Blaž Tota nije dopuštao svatove subotom, nego samo nedjeljom. Gostuvaje ili svatovi bili su onakvi kakve su roditelji mogli posložiti, jer naši očevi bili su rudari, a mame domaćice i nije bilo raskošno, no bilo je lijepo i veselo. Njegovima je bilo malo lakše jer je i Franjo pomogao, obzirom da je bio zaposlen u Partizanki, kasnije Modeksu u Murskom Središću, gdje smo odradili svoj dio radnog staža i otišli u mirovinu – priča Dragica.
– Dok smo bili mladi, a podigli smo i vlastitu kuću, ništa nam teško nije bilo, a s vremenom smo dobili četvero djece, dvije kćeri i dva sina, koji su nam podarili 8 unučadi, a sada već imamo i 10 godišnju praunuku. Djecu smo odgajali najbolje što smo znali i mogli, i smatram kako su postali dobri i vrijedni ljudi. Pedesetu obljetnicu obilježavamo zadovoljni što smo ovakav život proživjeli, a bilo je teških trenutaka, no ipak smo sve odradili u duhu katoličke vjere, obiteljske tradicije, poštujući zakone dviju država (Jugoslavije i Hrvatske) u kojima smo život proveli – ispričala je Dragica, uistinu sretna i ponosna.
‘Za ribičiju i nogomet puno smo dali‘
I onda je ipak ili konačno na svoj dio nagovora došao Franjo, kojega je autor ovog napisao upoznao 1969. godine u ondašnjoj Partizanki kamo je Franjo došao kao izučeni šnajder (krojač) iz obrtničke radionice ‘Bohnec’ u Vrhovljanu, a Stjepan učiti iz Merhatovca.
– Se kaj je Dragica rekla je istina i mislim kaj je više od mene zaslužila ovo slavlje. Puno je dala za nas i obitelj, jer ja sam bio u ono vrijeme aktivan u NK Poletu i kasnije ŠRD Čikov Sveti Martin na Muri i svake nedjelje smo za Poletovce spremali četrdesetak sendviča. Prvo za klub, a tek onda za nas i tu je Dragica trpjela. Kasnije kad sam bio predsjednik Čikova, u početku Poletove povijesti, prvo za ribiče onda za nas. Nikada, pak nismo zapustili vjeru i crkvu ili faru našu, i tako je ostalo do danas i siguran sam kako nas je upravo ta vjera održala u svim nemirnim danima.
– Daj, kaj nam natočim još jedne – rekao je i učinio Franjo i time je završen njegov monolog, pak je ponovno Dragica uzela riječ.
– Možemo reći poput Pavla apostola: ‘Dobar sam (smo) boj vodio, bitku dobio i vjeru sačuva(li)o’. Znamo kako vaš portal (medjimurski.hr) ovdje mnogi čitaju (i ne samo ovdje) pak putem njega prenosimo zahvale svima koji su nam u životu pomogli, ali o onima koji su bili opaki, jer su nam pružili prilike da ojačamo u vjeri u obitelj – završila je Dragica i ponudila svoj liker od aronije. Slavlje će biti sutra u subotu, prvo svetom misom u župnoj crkvi, a potom slavljem u Termama Sveti Marti.
Mi im čestitamo i želimo zdravlja u daljnjem životu, a sreća dolazi svakog trenutka!