Nismo mogli prijeći, a da ne predstavimo dječaka, sada već i momka, koji više godina unatrag u Društvenom domu u Žiškovcu dodatno zagrijava gledatelje na različitim priredbama koji se ovdje održavaju. Mi i smo ga upoznali kada mu je bilo 9 godina na priredbi KUD Žiškovec i prijatelji, a prijatelji su polaznici Centra za odgoj i obrazovanje Čakovec. To su priredbe protkane emocijama, a dodatno ih potencira Leonardo Reich, koji je danas učenik 8. razreda u Osnovnoj školi Petar Zrinski u Šenkovcu.
– Mladi gospodine, svaka čast! Bio si izuzetan. Bio si šarmantan, za svaku pohvalu. Ti si, unatoč ovim predivnim izvođačima, bio glavni. Unio si dodatnu toplinu u ovoj dom, među nas. Još jedanput od srca ti hvala- rekla je tada Dragica Benčik, prof. ravnateljica COO Čakovec, osjećajući dodatnu potrebu da se zahvali dječaku koji je vodio ovaj velebni događaj, što još uvijek traje. Autor ovog priloga vidio je sijaset priredbi koje vode djeca, no ova i ona je bilo posebno… Voditelj je svoju posebnost i svestranost pokazao i umijećem sviranja na instrumentu s kojima se ‘druži’ u čakovečkoj Glazbenoj školi.
Za učenje sviranja odbrao je saksofon i tada smo ga prvi puta čuli. Kakav je samo zauzeo stav u sviranju!? Neupućeni bi rekli kako je riječ o starom ‘maheru’ na tom instrumentu. Odsvirao nam je ‘Đingl rok’, a saksofon je svirao tek od nedavno. Kada smo ga tada pitali odakle mu takva sigurnost na pozornici, rekao je kako se sjeća da je kao ‘malac’ vodio neku priredbu u CZK Čakovec, a sigurnost je stjecao nastupima s KUD Žiškovec, odnosno u njihovim dramskim komadima… Što se tiče glazbenog instrumenta, pričao nam je Leo, kako ga od milja zovu, o glazbenim dilemama-gitara ili saksofon. Odluka je pala na potonji i misli mu ostati uporan i vjeran. Rječnik toga ‘mladića’ nas je fascinirao. Stekli smo dojam da razgovaramo sa svestranim umjetnikom. Ne, on nije za sada to. Nastavi li tako, za ovog učenika, tada 3. razreda PŠ Novo Selo Rok, tvrdili smo da će se čuti daleko, vrlo daleko…..Njegov prirođeni talent ima i brat Lucijan, koji je tada imao 7 godina i normalno je da je bio u njegovoj sjeni iz koje polako izlazi.
Gdje su oni danas, nekoliko godina poslije?
Razgovorljivi Leo spremno je “rekapitulirao” njihov uspon s namjerom zahvale svima koji su u taj uspon ugradili svoje stručno znanje.
-Još kad sam bio mali, točnije beba, moji su roditelji i prijatelji shvatili da mi takve stvari idu same od ruke, a što je najvažnije da uživam u tome. Nikad mi nije problem naučiti ulogu, ili dvije istovremeno jer zaista uživam sa svakim novim likom il karakterom….a i od svakog ponešto naučim i mogu primijeniti u vlastitom životu. Po prirodi sam veseljak, pa mi je onda takve vesele uloge lakše odraditi, ili odsvirati, no isto se tako mogu lako prilagoditi i onim mirnijim ulogama.
Jako sam zahvalan svim mojim mentorima, Dejanu Buvaču, Mariu Jagecu, a posebice Jagodi Srša (folklornoj zaljubljenici) koji su zaslužni za sve moje hobije kojima se bavim (glazba, kazalište) jer to je ono što me čini sretnim i ispunjava… ima dana kad me možda i previše ispunjava pa mi je raspored jako natrpan i popunjen, ali onda kad stanem na pozornicu , daske koje mi znače i ljudi počnu pljeskati zaboravim da sam možda umoran i iscrpljen…. Tad uđem u neki svoj svijet i uživam…. jednostavno uživam… ako to niste probali jednostavno vam ne mogu opisati kako je to divan i jedinstven osjećaj. U tom trenutku zaboravim koliko sam vremena potrošio na učenje teksta za neku ulogu ili već sedamnaesto ponavljanje jednog takta neke skladbe. Istina, to sam vrijeme možda mogao iskoristiti za neke druge stvari (možda igranje igrica na mobitelu, besciljno lutanje gradom, šetnju s prijateljicom i prijateljima…), ali kad srce nešto želi onda je to, to. Onda te to vuče na neku svoju stranu i ne da ti da odustaneš- u dahu, ali prepuno dojmova ispričao nam je Leo.
Trenutačno je učenik 8. razreda Osnovne škole Petar Zrinski u Šenkovcu. Paralelno polazim i 6. završni razred osnovne Umjetničke škole Miroslav Magdalenić u Čakovcu – smjer saksofon u klasi profesora Maria Jageca, dok je brat Lucijan također polaznik 4. razreda iste glazbene škole smjer truba u klasi profesora Vjerana Vidovića.
– Jako sam sretan i zadovoljan što sam upisao glazbenu školu i tako sam sebe natjerao da od malih nogu naučim balansirati između obaveza i samim time ne dozvoljavam sebi da skrenem na neki krivi put. Ovo je vrijeme koje me malo stavlja u brige jer bih u ovom momentu trebao odabrati svoj daljnji put za budućnost, što je zapravo jako teško za bilo koje dijete u ovim godinama…a meni se čini nekako još teže s obzirom da bi trebao odabrati jednu školu i tako si malo olakšati i smanjiti obveze….no…kako sam do sad već naučio živjeti na dvije, tri ili čak više tračnica….najizglednije je da ću tako nastaviti i dalje…
Nekako sam si već zamislio cestu koja vodi do Srednje glazbene škole u Varaždinu, sad još samo moram odabrati školu koja će mi dati dodatno zanimanje. Jako me privlače informatičarski smjerovi, medijski smjerovi, ustvari sve što je usko povezano s mojim prvim i najvećim ljubavima….glazbom i kazalištem. Tu također moram biti i dobar primjer bratu Lucijanu koji me…rekao bih slijedi u stopu…no budimo realni, malo je mlađi od mene, tj. pohađa tek 6. razred Osnovne škole Petar Zrinski u Šenkovcu…pa on još ne mora razmišljati o tome koju će srednju školu odabrati….iako već jako dugo svima nagovještava da želi postati arhitekt….on jest malo tvrdokoran kad jednom nešto odluči…e taj onda ne pušta…i zato vjerujem da će i ići u tom smjeru- rekao je u daljnjem razgovoru osvrnuvši se na Kristijana:-On sve svoje slobodno vrijeme koristi za crtanje nacrta svakojakih kuća, sobica, izmišljenih zgrada, a ako gdje na cesti vidi neku neobičnu kuću…taj nacrt istog trenutka ide u njegovu datoteku „wow građevina”.
Oboje smo članovi Dječjeg Gradskog Kazališta Čakovec u kojem provodimo svaku subotu popodne uvježbavajući uloge svih karaktera…to je ono što nas zaista opušta te daje priliku da svijet vidimo i nekim drugim, tuđim očima. Moram priznati da nam je to iskustvo donijelo mnogo znanja koja smo mogli primijeniti u školi… čovjek nekako dobije samopouzdanje – a to je ono najbitnije kad treba stati pred učiteljicu i ispričati joj sve što znaš o gradivu koje te naučila….jer koje koristiti od toga što si naučio…a nemaš samopouzdanja prenijeti ga dalje…i zato smo jako zahvalni našem mentoru Dejanu Buvaču koji je zapravo u nama vidio neki potencijal i pozvao nas u svoju trupu.
Ovih smo dana s našom ekipom kazališta bili sudionici velikog broja božićnih predstava za djecu…pa moram reći da nije klišej već te zaista stegne u srcu kad malom djetetu vidiš sjaj u očima jer si mu u ruke predao paketić Djeda Mraza, a tek kad vidiš to dijete kako se smije tvojim forama koje si učio proteklih mjeseci…onda ti zaista nije žao što si svaki slobodni trenutak potrošio učeći tekst za predstavu. Moram reći i to da je naše kazalište ovog ljeta dobilo Nagradu grada Čakovca Adam Zrinski. Članovi smo i Komornog ansambla Sv. Jelene iz Šenkovca, s kojim svakog Božića i na blagdan sv.
Jelene imamo koncert u župnoj crkvi sv. Jelene u Šenkovcu te sudjelujemo u programu Živih jaslica koje priprema tamošnji svećenik fra Antun Štefan u suradnji s prof. Danijelom Mariem Novakom– rekao je u daljnjem razgovoru koji smo vodili uoči blagdana o čemu je rekao:-Božićno vrijeme – Advent je vrijeme gdje zaista jako teško usklađujemo sve svoje aktivnosti. S obzirom da smo od malena članovi KUD-a Žiškovec i tu moramo biti na raspolaganju našim voditeljima te sudjelovati u aktivnostima koje priređujemo. Najčešće su to uloge voditeljskog karaktera, s obzirom da je brat Lucijan već malo prerastao svoju ekipu malih folkloraša, a još uvijek nije dovoljno visok da bi se pridružio odraslim članovima, dok ja nekako skačem iz uloge voditelja u sekciju tamburaša gdje sviram tamburicu, točnije bisernicu ili brač…što god je na raspolaganju. KUD-a Žiškovec je jedan od najaktivnijih KUD-ova u ovom našem dijelu Međimurja pa smo tako ove godine bili domaćini već 13. humanitarnog druženja s našim prijateljima iz Centra za odgoj i obrazovanje, suorganizatori 2. humanitarnog druženja s prijateljima Downićima (Udruge za Sindrom Down), te sudionici mnoštva međususjedskih mjesnih priredbi.
Volio bih naglasiti i to da nam od svih nastupa, iako neki imaju i veću težinu, ipak najdraži oni naši domaći…upravo u našem KUD-u Žiškovec, gdje često uspijemo uklopiti i naše prijatelje iż drugih nam udruga u kojima smo članovi. Tu je naša publika koja još uvijek zajedno s nama raste i prati naš napredak. Tu je ekipa koja uvijek ima najbolje završne “fešte”, jer od kako postoji KUD još se nije desila godina bez završnog Štefanjskog druženja u kojem uvijek nastupaju sve sekcije društva.
A uz našu predsjednicu Moniku Ciglarić tu je obavezno i Jagoda Srša koja sve sekcije KUD-a još uvijek ima pod svojim budnim okom i koja je zapravo prva u meni vidjela da iz mene viri ta neka nevidljiva žica koja te vuče na pozornicu, u kojem god obliku to bilo…da li sa tamburom il saksom il možda u nekoj dramskoj ulozi. Ona je žena kojoj ću vječito biti zahvalan što sada mogu uživati u onome što me ispunjuje i čime se bavim- rekao je sa zahvalnošću.
Potom je nastavio:-Jako me veseli da ljudi prepoznaju što radim i uživam u tome, pa me onda i žele uključivati u svoje projekte. Svaka pohvala mentora mi je poticaj da budem još bolji, i naravno opravdam njegovo povjerenje u mene…a nagrada, pljesak publike,…to je onda znak da su i drugi ljudi prepoznali da je to što radimo dobro, super čak-rekao je za kraj.
Mi ćemo dodati kako iza njih stoje ponosni roditelji Sjenka i Mario.
