Teško je u jedan ovakav tekst staviti sve ono što mi je Radovan Marčec iz Nedelišća ispričao o svojim drvcima u posudi. Radovan, koji je za Novu godinu proslavio svoj 60. rođendan, najveći je, uz Adriana Horvata, međimurski bonsaist. Bonsai majstori se u Kini i Japanu vode kao umjetnici, a kod nas je još sve to u začetku. Ima tek desetak mladih bonsaista, koji su Radovanovi i Adrianovi učenici.
Prema Wikipediji, bonsai u doslovnom prijevodu znači stabalce u posudi. Za njegovo oblikovanje i uzgoj je potrebno mnogo više od same hortikulturne vještine, a velik je naglasak na umjetničkim sklonostima samog uzgajivača. Osnovni princip je uzgojiti minijaturno stabalce koje ima sve karakteristike te biljne vrste u “normalnoj” veličini u prirodi.
Bonsai stabalca najčešće nadžive svoje vlasnike
Radovan Marčec je bivši policajac, sada u mirovini, ali od najranije mladosti voli prirodu, zelenilo, šume… Otac mu je bio lovac pa je često s njim tumarao lovištima. A i gljivar je s velikim iskustvom.
-Bonsai stabalca su me uvijek privlačila, općinjavala. Kod nas nije bilo literature kako se ona uzgajaju, bilo je nešto malo na engleskom, a nije bilo ni bonsaista koji bi me podučili… Kasnije sam najviše naučio putem Interneta. Kad sam bio u ovdašnjim šumama u potrazi za gljivama, često sam pronalazio slomljena stabla, ali još uvijek živa. Prvo sam vadio sitna drvca, mlada, očistio i sadio. No, kasnije sam naučio da su zapravo najvrednija ona oštećena drvca u šumi, slomljena blizu panja, a stara 30 pa i 50 godina. Prva važnija bonsai stabalca iskopao sam i posadio 1994. godine, i to lipu i graba. Oni su još i danas kod mene. Od onda sam uzgojio više od 70 drvca raznih vrsta. Bonsai stabalca, ako im se pokloni dužna pažnja, žive jako dugo, čak i do 200 ili 300 godina i najčešće nadžive svoje vlasnike – ističe Radovan.
Bonsai stabalca i preko zime su vani, u dvorištu
-Kod bonsaia nema tajni, samo iskustvo. Kad sam u šumi već znam koje će drvce preživjeti, a koje ne. Ono koje ima samo debelo korijenje niti ne vadim, jer ono sitno, ono je najvažnije za preživljavanje, ono hrani drvce. Ovo deblje korijenje se koristi tek kao sidro da stabalce dobro stoji u bonsai posudi. Dok berem gljive i naiđem na primjereno drvce ne vadim ga odmah nego ga ostavim i pričekam proljeće, kad krenu sokovi. Najčešće je to grab, poljski javor, lipa, grest, glog, trnina… A uspio sam i s rijetkim vrstama kao što je divlja jabuka. To su vrste koje su cijele godine vani, u mojem dvorištu. S druge strane, sobni fikusi moraju se čuvati unutra – podučava nas Radovan.
Pravilno zalijevanje osnova je za život bonsai drvca
-Rado prenosim svoja znanja onima koji to istinski žele. Većina poslova oko bonsaia obavlja se u proljeće. Tada se nova drvca sade, a stara obrezuju i formiraju. Postoje specijalni alati za bonsaiste, ali jedne vinogradarske škare, lopatica i pilica savim su dovoljni za početak. I naravno, puno ljubavi i strpljenja. Za stabalca je najvažnije da se posade u posebnu prozračnu laganu, zemlju, koju sami miješamo i pripremamo supstrat od lava-granulata i treseta. Ona u bonsai posudama uvijek mora biti vlažna, ali nikako premokra. Zato je zalijevanje jako važno tokom cijele godine. Najveće greške mladi kolege rade kad odu na godišnji odmor pa drvce jako zaliju i ostave. Voda se može i za nekoliko sati iscijediti i ispariti, zemlja se osuši i dođe do odumiranja. U ljetu se ponekad mora lagano zalijevati i dva puta dnevno. Uz to ide i folijarna prihrana i zaštita od mogućih bolesti – kaže Radovan Marčec.
Za Porcijukulovo izložba u Čakovcu
Ne prodaje svoja drvca iako poneka imaju vrijednost od više tisuća eura. Tek tu i tamo koju pokloni prijateljima. Rado izlaže na izložbama: Ludbregu, Krapini, Čakovcu… gdje posjetitelji mogu ocijeniti kvalitetu stabalca u posudi, starost, vrstu, uzgoj. Već su počele i pripreme za izložbu bonsaia u Čakovcu, najvjerojatnije za Porcijunkulovo u zgradi Scheier. Tada će šira publika moći uživati u jedinstvenoj bonsai umjetnosti Radovana Marčeca iz Nedelišća.