Već tradicionalno održala se Moja Maturalna večer Zaklade „Hrvatska za djecu“ za desetke mladih iz domova i udomiteljskih obitelji pruža uspomenu koju će dugo pamtiti cijeli život, prenosi Dubrovniknet.hr. Ove godine jedna Međimurka je posebno plijenila pozornost.
Svjetla su se u Kristalnoj dvorani zagrebačkog hotela Westin ugasila nešto iza 19 sati. TV urednica Tončica Čeljuska najavila je početak revije koja već tradicionalno i među manekenima i među publikom izaziva jake emocije. Od osmijeha, uzbuđenja do suza radosnica. Sve to isprepliće se u nešto više od sat vremena. Osjećaji su to koji nam daju nadu u bolje sutra u moru negativnih vijesti koje nas okružuju.
Manekenke i manekeni ove revije dolaze iz Dječjeg Doma Zagreb iz Zagreba, Dječjeg doma Maestral iz Splita, Dječjeg doma Vladimir Nazor iz Karlovca, Dječjeg doma Klasje iz Osijeka, Kuće sretnih ciglica iz Slavonskog Broda, Doma Sv. Ana iz Vinkovaca, Doma Dica ka i svaka druga iz Splita, Doma za odgoj djece i mladeži iz Osijeka, Dječjeg doma Lipik iz Lipika te SOS Dječjeg sela iz Lekenika. Tu su i dvije djevojke koje odrastaju u udomiteljskim obiteljima.
Minute su brzo prolazile. Osjećaju su se primicali vrhuncu. Svjetla su se opet ugasila. A onda je na scenu izašla Maja Ignac, djevojka koja u Murskom Središću odrasta u udomiteljskoj obitelji. Sa svojim biološkim roditeljima i šestero braće živjela je u maloj kućici koja je imala samo jednu prostoriju i jedan krevet na kojemu su svi spavali. Kuća nije imala niti sanitarni čvor niti priključak za vodu. Njeno djetinjstvo je bilo traumatično i ispod svakog ljudskog dostojanstva. Imala je 11 godina kada su je izuzeli iz obitelji i kada je došla kod udomitelja. Doslovce bosonoga i potpuno prestravljena. Od tada, njen život se promijenio iz temelja, usvojila je zdrave životne vrijednosti i radne navike. Etno međimurskom pjesmom “Dej mi” Maja je izmamila suze i ponovno osmjehe na lice svih prisutnih. Bio je ovo kraj “Moje maturalne večeri”, prve nakon popuštanja mjera i povratka u koliko toliko normalan život.
– Znate li kakav je osjećaj biti na dnu? Kakav je osjećaj nositi istu odjeću par dana za redom i kakav je osjećaj sreće kad promijenite posteljinu? Sa svojih sam 18 godina preživjela, rekla bih, što i običan prosječan čovjek u 30 godina. Kao mala, zamišljala sam se točno tu gdje stojim danas. Tko bi rekao da će se jednog jutra, jednog običnog jutra, riješiti križ s mojih leđa. Biti na ovom podiju, u ovom centru svijeta, želja je svakog djeteta. Malo tko ostvari svoje snove jer prerano odustaje, ali ja nisam jedna od tih. Ja sam djevojka koja je, pomoću moje udomiteljske obitelji, uspjela nadmašiti svoje snove baš na ovoj pisti, baš na ovom mjestu. Sretna sam i zahvaljujem svima koji su mi bili podrška, koji su me bodrili i bili mi vjetar u leđa. Posebnu zahvalu izjavljujem svojoj teti Marini i stričeku Vladimiru. Vi ste odskočna daska svim mojim preprekama. Zahvaljujem i prekrasnoj Renati Gubić na svemu što je za mene organizirala. I svakako gospodinu Ivici Skoku na čudesnoj haljini. Hvala vam svima od srca! – objavila je presretna i ponosna Maja na društvenim mrežama.
