Alojzije Grabant (72) iz Preloga, već 13 godina u mirovini, koji je svoj radni vijek proveo kao šofer, zidar i radnik na gradilištima, a danas je član preloških Lovačkog društva Prepelica, Ribičkog društva Glavatica i Nautičkog kluba Labud, u Osredeku pokraj rijeke Drave kod Otoka napravio je svoj pravi mali raj na zemlji – ovdje ima vikendicu i 5300 m2 zemljišta okruženog rijekom, ribnjakom, šumom, koje naziva ranč i uredio ga je tako da ovdje provodi svoje najljepše dane.
Fotelje uz rijeku
Ovdje se nalaze i razna mjesta za odmor, fotelje za odmaranje ili pecanje pokraj rijeke, dva čamca, mini rekreativni centar s terenom za odbojku i malim nogometom. Tu je i kutak za pecanje, dvije sjenice za jelo, vrt, košnice s pčelicama, park za djecu, ljeti kupalište na ribnjaku… Po drveću se nalaze kućice i hranilice za ptice, tikve šefovi za dekoraciju, a na proljeće će ovdje, osim kipova patuljaka, biti i mnoštvo teglica s cvijećem, za koje rado brine njegova supruga Đurđa. Uredio je i stara zaprežna kola, koja predstavljaju lijep ukras.
Ovdje Alojzije provodi mnogo vremena s članovima svoje obitelji i prijateljima i uvijek se smišljaju neke aktivnosti pa nikad nije dosadno. Trenutno ruše i pripremaju drva za zimu.
Od džungle do ranča
– Ranč sam 1987. godine naslijedio od roditelja. Tu je bila džungla, pa sam tijekom godina uredio okoliš, posadio borove, napravio 30-ak kućica za ptice. Tu imam svoj mir i svoj raj. S prijateljima Đurom Pintarićem i Josipom Malekom napravio sam i most preko rječice, koji je zapravo nepotreban jer se do ribnjaka može doći i malo niže po terenu, ali smo htjeli napraviti most – opisuje Alojzije i dodaje:
– Aktivan sam u lovačkom društvu, a zimi hranim srne i ptice, koje dolaze i na moj ranč. Tu je dolazila i divlja svinja. Imam vrt, a jeleni su mi razrovali krumpir, pa sam morao ograditi vrt. Doma u Prelogu imam kokoši, zečeve i dva psa, mađarske vižle Dona i Donu, koje često povedem ovdje sa sobom.
Na upit što mu je najvažnije u životu, odgovorio je: – Poštovanje, poštenje i iskrenost!
Iskreno priznaje da mora stalno nešto raditi
– Imam volju za sve. Planiram si razne aktivnosti po dva tjedna unaprijed, nikad mi nije dosadno, uvijek sam zaposlen. Rado idem na ribičiju na staru Dravu – priča nam Alojzije.
– Da, on vam je tzv. Dravski čovjek, odrastao je u Otoku – dodaje njegov prijatelj Đuro.
Osim prirodom i životinjama, Alojzije je okružen i mnogobrojnim prijateljima i članovima obitelji. Sa suprugom Đurđom ima dva sina, Božidara (43) i Matiju (37), te četvero unuka: Jana, Juru, Ivana i Evu, uspješnu mladu orguljašicu u Donjem Kraljevcu. Zdravlje ga dobro služi, što je, kaže, najvažnije. Jedna od njegovih snaha je ravnateljica Zavoda za hitnu medicinu Međimurske županije Vladimira Križaj – Grabant, a ovdje se svakog proljeća okupljaju i doktori i sestre s Odjele pedijatrije Županijske bolnice Čakovec.
– Oni dolaze ovdje odmoriti si dušu. Uglavnom donesu svoju hranu, a i pečemo roštilj, kotlovinu i slično. Ljeti inače ovdje svake nedjelje imam goste, često me posjećuju članovi obitelji i unuci. Zimi su kod nas na ručku u Prelogu svake nedjelje, a ljeti ovdje – kaže Alojzije, svestran ali i samozatajan i skroman, pa je u razgovor opet uskočio i njegov prijatelj Đuro.
– Od starih alata Alojzije bi mogao složiti etno muzej, ima stvari za koje ljudi više niti ne znaju čemu služe – rekao nam je Đuro, kojeg neki možda znaju kao poštara Đuru, no prošle je godine otišao u mirovinu, nakon 41 godinu poštarske službe, pa su Alojzije i on danas nerazdvojni. O tome Đuro kaže:
– Danas je rijetkost imati tako dobrog prijatelja, na kojeg se uvijek možeš osloniti. Prijatelji se poznaju po radu. Većeg poštenjačine nisam vidio. Imao sam puno prijatelja, no Alojzije mi je u godinu dana pomogao i napravio više nego svi drugi tzv. prijatelji cijelog mog života! Da se nisam sprijateljio s njim, ne znam što bih radio u mirovini, život mi ne bi imao smisla. A upravo je smisao života živjeti bez stresa te uživati u malim stvarima…
Alojzije je u šali nadodao kako, iako je 10 godina stariji od Đure, može sve kao i on. Sudeći po ranču, ne sumnjamo i želimo mu još mnogo, mnogo lijepih godina ovdje!
