Tomislav Vojković (48) iz Banfija bavi se sigurno jednim od najrjeđih poslova ne samo u Međimurju. On je novi grobar u Općini Štrigova, od ožujka ove godine. Težak je to posao, ali ga Tomislav obavlja s velikom ljubavi, pa štrigovsko groblje spada u red najuređenijih u našem kraju.
-Godišnje imamo 30 do 40 sprovoda, 3 ili 4 mjesečno, a ja kad sam se zaposlio prvi tjedan imao 3. Već sam se pobojao, ali sad je sve u okviru statistike. Evo, prije neki dan imao sam 14. ukop – kaže Vojković i nastavlja:
-Od 1969. godine, otkako postoje podaci, tu je ukopano 3.838 osoba. Ima dosta slovenskih grobova, koji su dosta zapušteni, jer godinama nitko ne dolazi. Iako je po grobnom pravilniku svaki vlasnik dužan počistiti oko groba 30 centimetara, to baš i nije tako. Onda ja to obavim – ističe Tomislav.
Pitam ga postoji li kakva odluka koliko jama mora biti duboka, široka?
-Postoji pravilnik za sve. Ja kopam, ako je sve redu od 1,5 metara do 1,8 metara dubine, a pravilo je da iznad položenog sanduka mora biti najmanje 80 centimetara zemlje. Inače sve radim ručno. Kopam, štiham, izbacujem. Tvrda je ova naša ilovača. Treba mi 3 do 4 sata dobrog rada da iskopam grob. Ponekad naiđem na ostatke prijašnjeg ukopa, ali onda to zaobiđem i pokrijem zemljom. Prema mrtvim tijelima živi se moraju odnositi s najvećim poštovanjem – kaže Vojković.
Imate li ovdje rodbinu, nekoga bliskoga za koga ste kopali raku?, pitam Tomislava dok rano ujutro razgovaramo na groblju u Štrigovi.
-Za ovih vrućina počinjem kopati čim se razdani, jer je poslije nemoguće. Vidite, već sam sav mokar. Inače, na ovom groblju nemam rodbine. Mi živimo na Banfiju, gotovo uz samu granicu sa Slovenijom, pa je našim starima bilo bliže groblje u Razkrižju nego u Štrigovi. Tako je i ostalo. Moram reči da nemam nikakvu nelagodu kad radim ovaj posao. Svaka jama je novi izazov, ali se prema svakoj odnosim profesionalno. Istina, ako umre neki prijatelj ili poznanik, nije mi sve jedno, ali posao moram odraditi kako je određeno – kaže štrigovski grobar.
-Osim kopanja jame, veliki posao je i organizacija sprovoda, kontrola hladnjače, ispraćaj, zatrpavanje groba… Zapravo brinem o cijelom izgledu groblja. Kosim, trimam između grobova, skupljam bačen otpad, metem staze… Najviše posla je oko Dana mrtvih, pogotovo poslije kad treba pokupiti i pripremiti za odvoz više tisuća iskorištenih lampaša. I zima nije ugodna, kada zemlja smrzne i kada od snijega moram čistiti staze i prilaz grobovima. Zanimljivo je da sam za nedavne velike tuče dva dana skupljao i odvozio led.
Tomislav mi skreće pozornost na prekrasan pogled prema Železnoj Gori i Grabrovniku, na cestu koja se iz pravca Čakovca polako spušta prema Štrigovi… Kad obavi posao nakratko odmori tijelo i oči na toj zelenoj ljepoti gornjeg Međimurja.
-Ja sam dugo godina radio u ugostiteljstvu u Austriji, ali takvih ljudi i ljepote nema nigdje kao što to ima Štrigova. Zadovoljan sam s plaćom, mogla bi biti i veća, ali da sam želio velik novac ostao bih u Austriji – kaže skromno Vojković.
Inače, kad se ukaže potreba i za većih fešti, Tomislav odjene konobarsku odjeću i pomaže u poznatom štrigovskom restoranu “Orijent”. To je protuteža: na večer poslužujem žive ljude, a danju brinem o mrtvima, kaže Vojković.
To ne može svatko! Zato sretno, Tomislave. Štrigova mora biti zahvalna što te ima!
