O izazovima integracije Roma u Međimurju, prostornoj segregaciji romskih naselja, demografskim promjenama te povezanosti stambenih uvjeta i obrazovanja govorio je Elvis Kralj, zamjenik župana Međimurske županije iz reda romske nacionalne manjine, na jučerašnjoj sjednici Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma. U svom se obraćanju osvrnuo i na ulaganja u obrazovanje romske djece, odgovornost roditelja te potrebu razvoja komunalne, stambene i društvene infrastrukture u romskim naseljima, posebno u Paragu.
Njegovo priopćenje prenosimo u cijelosti:
“O temi obrazovanja romske djece želim govoriti odgovorno, bez politizacije i bez jednostranih zaključaka. Govorit ću iz perspektive čovjeka koji pripada romskoj zajednici, djelatnika koji je 23 godine radio u sustavu obrazovanja, ali i kao predstavnik izvršne vlasti koji svakodnevno sudjeluje u kreiranju politika usmjerenih na poboljšanje položaja romske nacionalne manjine.
Prije svega, smatram da moramo biti vrlo oprezni kada koristimo pojam segregacije.
Segregacija nije bilo kakva nepovoljna okolnost niti svaka situacija u kojoj u nekoj školi ili u nekom razredu prevladavaju učenici jedne nacionalnosti. Sama definicija segregacije podrazumijeva namjerno izdvajanje određene skupine ljudi radi njihove rase, etničke pripadnosti ili nacionalnosti, s ciljem ograničavanja njihovih prava ili mogućnosti.
Takvo postupanje u Republici Hrvatskoj nije samo društveno neprihvatljivo nego je zabranjeno Ustavom, Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i cijelim nizom međunarodnih konvencija koje je Republika Hrvatska prihvatila.
Zbog toga želim vrlo jasno reći:
Tvrdim, odgovorno i kao čovjek koji živi u Međimurju, da danas u Međimurskoj županiji ne postoji namjera niti politika izdvajanja romske djece u posebne razrede zbog njihove nacionalnosti.
To ne znači da nemamo izazova.
Naprotiv.
Imamo škole u kojima zbog demografske strukture pojedinih naselja postoji veliki udio romskih učenika. Imamo sredine u kojima gotovo sva djeca koja upisuju prvi razred dolaze iz romskih naselja. To je posljedica strukture stanovništva i prostorne organizacije naselja, a ne odluke škole ili države da nekoga razdvaja zbog njegove nacionalnosti.
No upravo ovdje želim otvoriti pitanje o kojem moramo iskreno razgovarati.
Ako nam je zajednički cilj integracija, tada se moramo zapitati što danas u stvarnosti predstavlja najveću prepreku toj integraciji.
Kako u praksi možemo govoriti o integraciji djece ako demografski pokazatelji govore sasvim drukčiju priču?
Kako integrirati romsku i hrvatsku djecu u Osnovnoj školi dr. Ivana Novaka u Macincu gdje se upisuje 81 učenik romske nacionalnosti ni jedan pripadnik hrvatske nacionalnosti. U područnu školu Gornji Hrašćan upisuje se 7 učenika hrvatske nacionalnosti u prvi razred.
Kako govoriti o integraciji u Kuršancu, gdje se upisuje 64 romske djece i nema ni jednog djeteta hrvatske nacionalnosti?
Kako govoriti o integraciji u Pribislavcu, gdje se upisuje 35 romske djece i 11 djece hrvatske nacionalnosti?
Je li to posljedica diskriminatorne politike škola? Apsolutno nije.
To je posljedica prostorne segregacije romskih naselja, demografskih kretanja i činjenice da djeca pohađaju škole prema mjestu stanovanja.
Škole ne stvaraju takvu strukturu učenika – one odražavaju stanje u zajednici.
Zato smatram da najveći izazov Međimurske županije danas nije obrazovna segregacija, nego prostorna segregacija romskih naselja. U mnogim naseljima još uvijek postoje ozbiljni infrastrukturni i komunalni nedostaci, loši stambeni uvjeti, prenapučenost i siromaštvo. Sve izraženiji problem predstavlja i nedostatak prostora za mlade romske obitelji koje više nemaju mogućnost riješiti svoje stambeno pitanje unutar postojećih naselja.
Istodobno, demografski podaci jasno pokazuju da će taj izazov biti još veći. Prošle godine u Međimurskoj županiji rođeno je ukupno 980 djece, od čega čak 263 djece romske nacionalnosti. To znači da je više od četvrtine novorođene djece romske nacionalnosti, a taj će udio, prema svim pokazateljima, i dalje rasti.
Kao zamjenik župana smatram da nije dovoljno ulagati samo u obrazovni sustav. Jednako odlučno moramo ulagati u razvoj romskih naselja, rješavanje stambenih pitanja, komunalnu infrastrukturu, zapošljavanje i podizanje kvalitete života. Samo tako možemo stvoriti stvarne preduvjete za kvalitetan suživot romske i većinske zajednice.
Jer škole su odraz društva u kojem živimo. Ako želimo integrirane škole, moramo najprije stvarati integrirane zajednice. Naš cilj mora biti stvoriti materijalnu, društvenu i perceptivnu jednakost u svim područjima života, jer jedino tako možemo govoriti o istinskoj društvenoj integraciji.
I upravo ovdje dolazimo do problema o kojem se premalo govori.
Najveći izazov Međimurske županije nije obrazovna segregacija, nego prostorna segregacija romskih naselja. Generacijama su romska naselja ostala izdvojena od ostatka lokalnih zajednica, a mnoga od njih ni danas nemaju komunalnu i društvenu infrastrukturu kakvu smatramo standardom u 21. stoljeću. U pojedinim naseljima još uvijek govorimo o izrazito lošim stambenim uvjetima, prenapučenosti, siromaštvu i ograničenom pristupu osnovnoj komunalnoj infrastrukturi.
Takvi uvjeti izravno utječu na obrazovanje djece. Dijete koje odrasta u kućanstvu bez dovoljno životnog prostora, bez mirnog mjesta za učenje, u obitelji koja svakodnevno vodi borbu s egzistencijalnim problemima, ne kreće u školu s jednakim mogućnostima kao njegovi vršnjaci. Zato pitanje obrazovanja ne možemo promatrati odvojeno od stambene, socijalne i razvojne politike.
Posebno zabrinjava činjenica da se danas suočavamo i s ozbiljnom stambenom krizom unutar romskih naselja. Mlade romske obitelji sve teže dolaze do prostora za život, naselja su prostorno iscrpljena, a broj stanovnika kontinuirano raste. To stvara dodatni pritisak na kvalitetu života, ali i na odgojno-obrazovni sustav.
Demografski pokazatelji potvrđuju da će taj izazov u budućnosti biti još izraženiji. U Međimurskoj županiji prošle je godine rođeno ukupno 980 djece, od čega je čak 263 djece romske nacionalnosti. To znači da je više od četvrtine sve novorođene djece romske nacionalnosti. Ako želimo odgovorno planirati budućnost, moramo već danas stvarati uvjete za njihovo kvalitetno obrazovanje, ali i za dostojanstven život njihovih obitelji.
Zato smatram da nije dovoljno ulagati isključivo u obrazovanje. Jednako snažno moramo ulagati u uređenje romskih naselja, razvoj komunalne infrastrukture, rješavanje stambenog pitanja, smanjenje siromaštva, zapošljavanje i stvaranje uvjeta za kvalitetniji život. Želim posebno naglasiti da razvoj romskih naselja ne smije stati samo na izgradnji cesta, vodovoda ili kanalizacije. Jednako je važno ulagati u društvenu infrastrukturu koja stvara preduvjete za kvalitetniji život, odgoj i obrazovanje djece te jačanje zajednice.
Kao zamjenik župana smatram da je došlo vrijeme da najveće romsko naselje u Republici Hrvatskoj – Parag – dobije sadržaje kakve imaju i druge sredine. Parag treba područnu osnovnu školu, dječji vrtić, sportsko-rekreacijski centar, prostore za rad udruga, kulturne i obrazovne programe te sadržaje koji će biti dostupni svoj djeci, mladima i obiteljima.
Takva ulaganja ne znače segregaciju. Naprotiv, ona predstavljaju ulaganje u jednake mogućnosti i u stvaranje uvjeta da djeca od najranije dobi razvijaju svoje potencijale, stječu zdrave životne navike i budu ravnopravni sudionici društva.
U Republici Hrvatskoj brojne nacionalne manjine ostvaruju svoje pravo na obrazovne, kulturne i druge ustanove koje njeguju njihov identitet i doprinose razvoju njihovih zajednica. To se s pravom promatra kao ostvarivanje manjinskih prava i kao bogatstvo hrvatskog društva, a ne kao oblik segregacije.
Stoga vjerujem da i romska zajednica ima pravo očekivati jednaku razinu institucionalne podrške. Izgradnja vrtića, škole, sportskih i društvenih sadržaja u najvećem romskom naselju nije izdvajanje Roma od društva, nego stvaranje osnovnih uvjeta za njihovo uspješnije uključivanje u društvo.
Jer integracija ne počinje zabranama niti etiketiranjem. Integracija počinje ulaganjem u ljude, u djecu i u zajednice te stvaranjem jednakih prilika za sve građane Republike Hrvatske.
Tek kada istodobno rješavamo sve te izazove, stvaramo stvarne pretpostavke za uspješnu integraciju i kvalitetan suživot romske i većinske zajednice.
Također ne smijemo zatvarati oči pred činjenicom da roditelji u romskoj populaciji u Međimurju još uvijek u prevelikom broju zanemaruju roditeljske obveze te ne šalju djecu u školu, i to bez ikakvih sankcija. Na taj način postaju direktni krivci što su njihova djeca u neravnopravnom položaju od odnosu na djecu većinskoga naroda kada je o obrazovanju riječ.
Naš cilj ne smije biti samo formalna jednakost pred zakonom. Naš cilj mora biti stvaranje stvarne jednakosti – materijalne, društvene i perceptivne – kako bi svako dijete, bez obzira na to gdje je rođeno i kojoj nacionalnoj manjini pripada, imalo jednake prilike za uspjeh.
Naravno, ne smijemo zaboraviti da je Europski sud za ljudska prava u predmetu Oršuš i drugi protiv Hrvatske utvrdio povredu prava romskih učenika prije više od petnaest godina. Ta je presuda bila važna opomena cijelom sustavu i potaknula niz promjena u obrazovnim politikama Republike Hrvatske. To je činjenica koju ne treba negirati, nego iz nje učiti. Jednako tako, jednako je važno objektivno procjenjivati današnje stanje i razlikovati prošlost od sadašnjosti.
Upravo zato danas moramo razgovarati o uzrocima, a ne samo o posljedicama.
Jer obrazovanje ne počinje prvoga dana osnovne škole.
Počinje u obitelji, počinje u vrtiću, počinje učenjem hrvatskog jezika.
Počinje razvijanjem radnih navika i odgovornosti roditelja.
Ako dijete ne pohađa dječji vrtić, ako u obitelji nema dovoljno poticaja za razvoj jezika i predčitalačkih vještina, ako prvi put sustavno dolazi u kontakt s hrvatskim jezikom tek pri polasku u školu, tada ono već na startu ima znatno težu poziciju u odnosu na svoje vršnjake.
To nije pitanje diskriminacije, to je pitanje jednakih početnih uvjeta.
Zato Međimurska županija, zajedno s općinama, gradovima, školama, vrtićima, Ministarstvom i brojnim partnerima, godinama ulaže značajna sredstva upravo u rano uključivanje romske djece u odgojno-obrazovni sustav.
Provode se programi predškole u gotovo svim školama koje pohađaju romska djeca, osiguravaju pomoćnici u nastavi, financiraju se školska prehrana i prijevoz, dodjeljuju stipendije učenicima srednjih škola i studentima, organiziraju produženi boravci, uključuju romski pomagači i asistenti i provode brojni projekti kojima je cilj povećati uspješnost obrazovanja i smanjiti rano napuštanje školovanja. Posljednjih godina dodatno se naglašava važnost uključivanja romske djece u vrtiće već od najranije dobi kao ključnog preduvjeta uspješne integracije.
Naš zajednički cilj mora biti da svako romsko dijete završi osnovnu školu, upiše srednju školu, stekne zanimanje, a što veći broj mladih nastavi obrazovanje na visokim učilištima.
To nije cilj samo romske zajednice, to je interes Međimurske županije i Republike Hrvatske.
Jer obrazovanje nije socijalna mjera.
Obrazovanje je temelj ravnopravnosti, zapošljavanja i dostojanstvenog života.
Na kraju želim poručiti nešto što smatram posebno važnim.
Nećemo pomoći romskoj djeci ako budemo zatvarali oči pred problemima.
Ali im nećemo pomoći ni ako ćemo svaku složenu društvenu pojavu automatski nazivati segregacijom.
Potrebni su nam činjenice, dijalog, odgovornost i partnerstvo.
Samo zajedničkim radom države, lokalne samouprave, škola, roditelja i same romske zajednice možemo ostvariti cilj kojem svi težimo – da svako dijete u Hrvatskoj, bez obzira na svoju nacionalnost, ima jednaku priliku uspjeti.”
Elvis Kralj, zamjenik župana Međimurske županije iz reda romske nacionalne manjine