Na ulazu u dvorište Slavice i Antuna Perenca dočekuje nas prekrasno crveno cvijeće. Penje se po posebnim ljestvama koje je složio Antun, a iza njega otvara se uredan vrt, povrtnjak i brižno uređena kuća. No, iza te slike stoje desetljeća rada, odricanja i života koji je veći dio vremena prolazio na relaciji između Male Subotice i gradilišta diljem svijeta.
Dok se kuha kavica, primjećujemo brojne medalje na zidu. Slavica uz osmijeh dodaje– Toga se nakupilo kroz godine – kaže.
A nakupilo se i uspomena.
Njih dvoje u braku su već 56 godina. Od toga je gotovo 35 godina Antun proveo radeći po svijetu, dok je Slavica kod kuće brinula o svemu, a među sumještanima ih svi poznaju po još jednoj stvari – već gotovo četiri desetljeća brinu o pileku svetog Florijana u Maloj Subotici.
Zbog svega toga predsjednica USR „Sport za sve” Mala Subotica Ljiljana Šipuš predložila ih je za Zahvalnicu Općine Mala Subotica. U obrazloženju je napisala kako su Slavica i Antun Perenc primjer ljudi koji poštenim radom, brigom za obitelj i nesebičnim zalaganjem čine svoje mjesto boljim i ljepšim.
– U vremenima kada se sve brzo mijenja, prave vrijednosti ostaju ukorijenjene u ljudima koji svojim svakodnevnim trudom i nesebičnošću čine našu zajednicu ljepšom. Upravo takav primjer su Slavica i Antun Perenc, bračni par čija životna priča spaja neumorni rad, obiteljsku posvećenost i duboko poštovanje prema baštini – napisala je među ostalim Ljiljana Šipuš.
Antun po svijetu, Slavica kod kuće
Antun je gotovo cijeli radni vijek proveo na terenu, a posao ga je vodio na različite strane svijeta.
– Radio sam u Sloveniji, po struci sam zidar, no radio sam u Institutu za ispitivanje materijala – govori Antun. – Radio je u slovenskoj firmi cijeli život, a ona ga je odnijela po čitavom svijetu. Bio je u Libiji, Indoneziji, Italiji, Poljskoj, ne znam gdje sve nije bio! – dodaje Slavica.
Dok je Antun radio daleko od kuće, Slavica je vodila brigu o svemu ostalom.
Brinula je o kćerima Snježani i Karmenki, kućanstvu, poljoprivredi i njegovim roditeljima. Danas s ponosom gledaju na ono što su zajedno izgradili. Jedna kći živi u Belici, druga u Ivanovcu, a obitelj se tijekom godina proširila na tri unuka i dva praunuka.
– Svi nam rado dolaze, jako smo bliski – govori Slavica.
’35 godina sam te čekala’
Antun je u mirovini već više od dva desetljeća, rođen je 1945. godine, dok je Slavica nešto mlađa, rođena 1952. godine. Nakon godina provedenih na terenu, napokon je stiglo vrijeme da Antun bude kod kuće. Slavica se i danas sa smiješkom prisjeća tog trenutka.
– Kad je došao u mirovinu, rekla sam mu: ’35 godina sam te čekala da si došao doma, a sada 35 godina moraš biti kod kuće sa mnom!’ – govori kroz smijeh. – Hvala Bogu, evo, već smo 21 godinu zajedno.
Danas zajedno piju jutarnju kavu, imaju svoje male rutine i uživaju u vremenu koje im je nekad nedostajalo. – Mogu reći da smo zadovoljni u braku, jer djeci si za primjer. Kad je on došao s terena, nismo se ni stigli posvađati jer sam bila sretna što je uopće došao doma – iskrena je Slavica.
Medalje na zidovima i kilometri u nogama
Iako su u mirovini, Perencovi nikad nisu mirovali.
Godinama su bili među najaktivnijim članovima USR ‘Sport za sve’ Mala Subotica i Udruge umirovljenika.
– Unazad tri godine, dok suprug nije obolio, bili smo zajedno aktivni i u USR ‘Sport za sve’ Mala Subotica i u Udruzi umirovljenika. Ja sam aktivna i dalje, svjesna sam kako će kad-tad doći vrijeme kada neću moći – govori Slavica.
Prvo se u udrugu uključila ona, a kasnije je učlanila i supruga.
– U Sport za sve učlanila sam se slučajno. Dugo su me kolegice nagovarale i onda im je jedna falila za natjecanje. Kad sam stigla, čekala me već majica i sve. Tamo sam, na prvom natjecanju u Ivancu počela kuglati viseću kuglanu, što nikad prije nisam probala, i to je od tada postala moja disciplina – prisjeća se.
Na zidovima njihove kuće danas vise brojne medalje.
– Dobro je otići među društvo. Zaborave se brige, ide se na izlet i to je jako lijepo i korisno – kaže.
Nekada su gotovo svakodnevno pješačili.
– Ono što je najvažnije je da smo pješačili svaki dan po gotovo dva sata i to mi strašno fali. Znali smo pješačiti do Štefanca i natrag – govori.
I danas dva puta tjedno odlazi na aerobik.
Gotovo 40 godina brinu o pileku
Ako ih po nečemu poznaju svi mještani Male Subotice, onda je to njihova briga o pilu svetog Florijana.
– Nekada je tu bila škola i Florijan je bio zazidan u zid škole kao zaštitnik. Onda su se mještani Ulice Alojzija Stepinca izborili da se napravi pil sa zaštitnikom, što je posebno prikladno jer je u istoj ulici i vatrogasni dom DVD-a Mala Subotica – pričaju.
Kad su preuzeli brigu o pileku, prostor je bio prilično zapušten.
– Nekako smo stjecajem okolnosti preuzeli obavezu uređivanja. Bili su tu nekada i borovi koji su se srušili, a gospodin Mišić pomogao je dovozom zemlje – prisjećaju se.
Slijedile su godine rada.
– Sadila sam mahućice i razno cvijeće. Velikim lagvom vozili smo vodu svaku večer. To je trebalo zalijevati svaki dan, posebno ljeti. Puno posla je to bilo pa smo kasnije malo smanjili cvijeće – govori Slavica.
Treba kositi travu, okopavati cvijeće, saditi novo, mijenjati ga prema godišnjem dobu i pripremati prostor za blagdane i procesije. – Posebno je važno za Tijelovo jer se tamo moli. Tu su i Uskrs i drugi veliki blagdani. Ljeti pak sve treba više zalijevati – dodaje.
Većinu su radova financirali sami. Obnovili su dvije fasade o vlastitom trošku, dok je župnik pomogao obnoviti krov. Danas se nadaju pomoći za obnovu vrata i prozora.
– Posebno je teško kada pada kiša jer sve pada unutra. Vrijeme ih je nagrizlo – govori Slavica. Za sav trud i brigu o pileku zahvalnicu su im dodijelili i vatrogasci DVD-a Mala Subotica.
Život ispunjen radom, obitelji i cvijećem
Danas Antun, zbog zdravstvenih problema, može pomoći manje nego nekada. Nekad je kosio travu oko pileka, a danas to uglavnom radi Slavica. Unatoč tome, njihova svakodnevica i dalje je ispunjena aktivnostima.
Ustaju rano, sve obave tijekom prijepodneva, a najveće vrućine provode u hladu. Slavica uživa u vrtu i povrću koje sama uzgaja.
– Tamo se odmaram. Kad radim u vrtu, ne mislim na svakodnevne brige – kaže.
Na odlasku još jednom prolazimo pokraj pileka Svetog Florijana. Uređen je besprijekorno. Cvijeće je pažljivo posađeno, trava pokošena, a unutrašnjost brižno očuvana.
U svakom detalju vidi se ono o čemu je Ljiljana Šipuš pisala u svojoj kandidaturi za općinsku zahvalnicu – godine rada, predanosti i ljubavi prema mjestu u kojem žive.
