Premda Međimurje nema velikih planina, pitomi brežuljci obgrljeni Dravom i Murom dovoljno su visoki da kod pojedinaca potaknu iskru planinarskog pokreta koji u tom kraju neprekidno traje već desetljećima.
Povodom nedavnog ponovnog izbora Sonje Vršić za predsjednicu PD „Bundek”, zanimali su nas korijeni njezine dugovječnosti na čelu toga društva, zanimali su nas rezultati koji su PD preko 400 članova svrstali u red prepoznatljivih u ovom dijelu Lijepe Naše, a i šire. Kaže se da iza svakog uspješnog društva stoji uspješna žena, no Sonja nas je uvjerila kako iza svakog dobro projekta mora stajati dobro društvo i neizmjerna ljubav.
Tko je Sonja Vršić ?
58-godišnjakinja iz M. Središća koja je davno završila kroatistiku na FF u Zagrebu i danas radi kao učiteljica hrvatskog jezika u OŠ M. Središće.
– U profesionalnom radu volim kreativne pristupe i često sam bila aktivno uključena u razne projekte. Bila sam voditeljica Županijskog stručnog aktiva za izvannastavne aktivnosti, inicijatorica i 15 godina nositeljica međunarodnog školskog projekta „Naš mali kaj“, suautorica čitanka, priručnika za učitelje, 20-ak godina predsjednica ili članica Županijskog povjerenstva za natjecanje iz HJ, četiri puta sudjelovala na Državnoj smotri „Lidrano”, uspješno sudjelovala na raznim literarnim natječajima, osobito onima koji njeguju kajkavsku riječ. Dvije godine eksperimentalno sam predavala hrvatski jezik u Dvojezičnoj osnovnoj i srednjoj školi u Lendavi, u Sloveniji, a u suradnji s Međimurskom županijom. Stekla sam titulu učiteljice savjetnice- rekla je o svojem bogatom profesionalnom putu.
Već si 20-ak godina predsjednica sam PD „Bundek“, ako je sve to počelo ?
– Od malih nogu mnogo sam boravila u prirodi, bila sudionica mnogih logorovanja izviđača na otocima Kaknu i Zlarinu, a mislim da sam tu ljubav prema aktivnostima u prirodi kao i organizatorske sposobnosti naslijedila od oca koji je bio dugogodišnji tajnik DRTO (Društvo za rekreaciju i tjelesni odgoj) „Partizan“ i voditelj mnogih logorovanja. Kasnije sam sa suprugom mnogo hodala okolnim gorama i planinama, a zatim se uključila u novoosnovano planinarsko društvo PD“ Bundek“. I tu počinju moje „slatke nevolje“. Jedan od sudbonosnih pohoda bio je na Klek, kolijevka hrvatskog planinarstva. S prijateljicama Štefanijom i Anđelkom vodila sam oba sina koji su željeli doživjeti ples vještica na vrhu (prema legendi o Kleku). I oni se rado sjećaju tog izleta, ali i penjanja po kalničkim zubima, planinarenja po Velebitu. Jedan od prvih susreta s Velebitom bio je dosta opasan. Na Svetom brdu doživjeli smo veliko nevrijeme i jedva se pred tučom uspjeli dočepati skloništa u Vlaškom gradu. Iz pohoda u pohod bivali smo iskusniji, prikupljali nova saznanja, učili. Nešto ozbiljnije visokogorske ture „odrađivali“ smo s Anđelkom Hrženjakom i Anđelkom Borkovićem, a zatim se i samostalno upuštali u mnoge planinarske ledenjačke i visokogorske pustolovine – rekla je o počecima i dodala kako se rođena ljubav prema planina sve više i više rasla urezivala se u obiteljsko gnijezdo.
– Ljubav je rasla i prenosila se. Jedan je dostižan vrh otvarao vidike na desetak novih koji su nas mamili i prizivali. Istraživali smo, pratili uvjete, motivirali druge i išli dalje. Na tim pohodima ostvarili smo mnoga prijateljstva koja se pamte za cijeli život. Planine su nas mnogo toga naučile, one su naš lijek, naš ispušni ventil, naša ljubav. Brzo smo shvatili sve prednosti i blagodati koje nam je planinarenje nudilo…
Osvrt na osnivanje HPD „Bundek“ ?
– PD Bundek je osnovano prije 24 godine, tj. 1998. godine. Zlatko Bahun je svoju ideju realizirao, planinario je s članovima PD Lendava, slovenskog planinarskog društva iz Lendave, pa je s još nekim entuzijastima pokrenuo rad planinarskog društva u našem gradu. U početku je to bio manji broj ljudi, međusobno smo podijelili funkcije u Društvu i puno hodali, planinari, „biciklirali”. Tada su se i pokrenuli mnogi projekti koji su sada već tradicionalni, a među njima i Vincekov pohod koji je iz godine u godine bivao sve veći i masovniji. Paralelno s time rasla je i brojnost članstva. Društvo je postalo prepoznatljivo ne samo po organizaciji Vincekovog pohoda, već i po radu s mladima i kvalitetnom radu u cjelini – rekla je s ponosom i istaknula kako su njihovi rezultati postali mjerljivima, društvo prima brojna priznanja od krovne organizacije Hrvatskog planinarskog saveza i postaje uzor ostalim društvima u Hrvatskoj.
Nastavlja dalje:
– Intenzivno djelujemo na međunarodnoj suradnji, sklopili smo Sporazum o prijateljstvu s PD Lendava, ali i s hrvatskim PD „Elektroistra“. Brinemo o kvalitetnom radu u Društvu, motiviramo članove za usavršavanjem pa u svojim redovima imamo 20 vodiča različitih standarda te osposobljene vodiče za rad s osobama s invaliditetom, redovito organiziramo Opće i Male planinarske škole. Članovi su educiraniji, društvo djeluje kvalitetnije i sigurnije. Posebno brinemo o radu s mladima, surađujemo s mnogim školama i vrtićima na području Županije. 2016. godine Društvo je preuzelo brigu o Međimurskom planinarskom putu, revitaliziralo ga organizira Međimurski trail. Kroz godinu organiziramo više od 60-ak aktivnosti. Posebno je zapažena velika posjećenost planinara, ali i svih ostalih zainteresiranih, na zimskim planinarsko-putopisnim predavanjima u CZK „Rudar“. O radu društva objavili smo dvije monografije, za 10 i 20 godina rada – kaže i s ponosom dodaje:
– Pa iako nemamo nekih visokih brda ili planina u bližoj okolici, imali smo mnogo volje za planinarenjem i druženjem i tu svoju ljubav znali smo širiti i prenositi na druge. Koliko smo radili i bili uspješni govori i podatak da je 2019. godine Hrvatski planinarski savez prepoznao naš cjelokupni rad i proglasio naše društvo najboljom planinarskom udrugom u Hrvatskoj – završila je pitanjem.
Mi ćemo reći kako je unatrag 20 godina predsjednica PD „Bundek”, koordinira rad svih sekcija, radi sve ono što jedan predsjednik u svom društvu treba raditi. Često joj je previše administrativnih poslova.
– Nisam baš čovjek za piskaranje, radije bih umjesto toga više boravila u planinama. Ali netko i to mora raditi. U samom početku naše društvo nije imalo licenciranih vodiča ni markacista pa sam osjetila potrebu da budem primjer drugima i završila tečajeve te potaknula i druge da nam bude što lakše, što kvalitetnije organizirati naše planinarske izlete. Trenutno imamo 20-ak vodiča različitih standarda i pet aktivnih markacista. Mnogo smo toga kao društvo ostvarili, primili smo mnoga priznanja od HPS-a, Grada M. Središće, Županije. Ipak, nagrade dolaze kad ostali prepoznaju naše kvalitete i vrijednosti, a nama ostaje ista zadaća i cilj. Da našim članovima ponudimo izazovne aktivnosti, da osluhnemo njihove želje i da u konačnici svi budemo zadovoljni ostvarenim rezultatima. Nadam se da u tome uspijevamo. Za dugogodišnje promicanje planinarstva Hrvatske primila sam brončani, srebrni i zlatni znak HPS-a te 2020. godine godišnje priznanje za najbolji društveni rad u planinarskoj udruzi.
Promovirao vas je Vincekov pohod?
– Vincekov pohod prije 24 godine imao je 3 sudionika, a iz godine u godinu je rasla brojka i dostigla i 4 tisuće sudionika. Naravno, bez obzira na covid situaciju, Vincekov pohod smo održali do danas. Domaći ljudi koji su se s vremenom počeli uključivati i dolaziti na pohod počeli su se sve više zanimati i za ostale naše izlete i ture pa smo tako dobivali sve više članova. Zadovoljni sudionici vraćali su se na sljedeće pohode pa je masovnost bila sve veća. Pročulo se za Vincekov pohod, odlične ocjene bile su mamac za nova društva i nove dolaske. Hrvatski planinarski savez nam je tri puta dodijelio godišnju nagradu za Vincekov pohod kao najbolju planinarsku akciju u Hrvatskoj: 2010., 2016. i 2018. godine – ponosno će.
Kako tumačiš sve veći interes za taj pohod?
– Odličan je datum za planinare, vrijeme kad se ne ide u neke visoke planine, odmah je nakon Nove godine tako da si planinari mogu još poželjeti sretnu novu godinu. Primijetilo se da planinarima odgovara što je pohod organiziran tako da se hoda tempom koji si svatko sam diktira. Na tom putu ima dosta organiziranih stajanki gdje se svašta nudi pa je i to logistički primamljivo. Ipak, istražujući razloge ponovnog dolaska mnogi su naveli da je to odlična organizacija koju potpisuje naše društvo, ali i prilika za susrete s mnogim prijateljima. Sinonim za naš pohod je planinarski susret s dragim prijateljima, ali i susret domaćih ljudi željnih druženja i vanjskih aktivnosti u prirodi. Vjerujemo da će se idući 25. Vincekov pohod vratiti na pred covid brojke pa da ćemo prodisati punim plućima i veseliti se susretima sa starim prijateljima iz svih krajeva Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine.
Nešto o brojčanim podacima i rast Društva?
– Naše društvo iz godine u godinu raste, prošle smo godine imali 500-ak članova. Kako smo upravo po Vincekovom pohodu prepoznatljivi u planinarskim krugovima, ali i u našim krajevima, mnogi se učlanjuju jer su sudjelovali na Vincekovom pohodu pa im se to dopalo i htjeli bi ići i na neke druge planinarske izlete s nama. Uglavnom, to što rastemo dosta je pripomogao Vincekov pohod, ali i kompletni trend suvremenog društva- što više boravaka u prirodi, druženja. Iako članstvo raste, broj ljudi angažiranih u organizaciju pohoda je isti ili u malom porastu. Za takvu organizaciju stvarno treba dobra logistika. Osim što je angažirano 30-ak naših članova, moram još reći da nam pripomažu članovi DVD M. Središće, Turistička zajednica Grada M. Središće, HGSS-stanica Čakovec, ali i brojni vinogradari koji svoje klijeti otvaraju za naše goste. Nažalost, prošle godine izostao je fizički oblik masovne organizacije, a ove smo se godine „oporavljali“ pa se nadamo da ćemo „doći na svoje“.
Koliko je pohod promotor turizma u Međimurju?
– Po Vincekovom pohodu nas zna cijelo Međimurje, ali i planinari iz Hrvatske i Slovenije. Još nismo bili na nekoj planini, u Hrvatskoj ili Sloveniji, a da nismo susreli planinara koji je bio sudionik nekog Vincekovog pohoda. Prije gotovo 25 godina bili smo čudni u našim bregima, iz godine u godinu domaćini su se navikavali na sve veći broj ljudi koji su pristizali, a nakon par godina i sami se sve više uključivali u tu manifestaciju i osjetili svu čar takvih druženja i aktivnosti. Svojim smo Vincekovim pohodom pokrenuli TZ u Međimurju koje su po svojim mjestima počele organizirati slične aktivnosti za Vincekovo što nas posebno veseli. Ljudi se pokrenuli, hoda se, druži… jedino što nas smeta je što su organizatori svoje manifestacije počeli nazivati istim imenom „Vincekov pohod“ pa često dolazi do nesporazuma… Kad i dogovorimo s TZ o promjeni naziva, tada često imamo problem s medijima jer ispada da je i njima lakše sve strpati pod isti nazivnik. Nadamo se da ćemo te nesporazume s vremenom uspjeti otkloniti.
Gornje Međimurje izuzetno je primamljivo za planinare i hodače. Prekrasni su u svako doba godine, ima dosta planinarskih, ali i turističkih pješačkih i biciklističkih staza. Mi održavamo i markiramo Štrigovsku kružnu stazu od 10-ak km po okolnim štrigovskim brežuljcima, ali i Međimurski planinarski put, od Čakovca do Štrigove u dužini od 27 km. Koliko ljepota tih brežuljaka privlači rekreativce, dokazuje sve više planinara, šetača, trkača, biciklista. Značajno je što se u turističkom smislu sve okreće oko Toplica sv. Martin, ali se pojavljuju i mnogi privatni apartmani, često u vlasništvu neke vinarije ili OPG-a pa se putnici namjernici mogu zadržati i više dana – što se i sve češće događa.Vjerujemo da smo kao volonteri, svojim besplatnim, dobrovoljnim i dobronamjernim radom, nekim svojim idejama i realizacijama oživjeli naše brežuljke i ukazali mnogim gostima na ljepote prirode i srdačno gostoprimstvo Međimuraca.
Kamo idete na planinarske pohode, gdje vam je bilo najljepše?
– Našem Međimurju je najbliža Ivanščica, Kalnik, Ravna gora… tu smo najčešće, pogotovo kad vodimo djecu. To su gore primjerene svakoj životnoj dobi, svakoj kondicijskoj spremi. Velebit je naša najljepša planina, često odlazimo u ličke planine i u Gorki kotar. Izazov je Biokovo, nama nešto udaljenija planina, ali posebna zbog blizine mora. Na našem najvišem vrhu Dinari bili smo nekoliko puta, prošle godine i po ferati. S pravom zaslužuje biti Parkom prirode. Sve su naše planine vrlo raznolike, jedinstvene. Svaka ima svoje atribute koji su planinarima posebni izazovi. Naše društvo nekoliko puta godišnje organizira neki izlet u Sloveniju (KSA ili Julijske Alpe), a ponekad i u Austriju. To nama nije tako daleko. Osobno sam Austriju prošla uzduž i poprijeko i jako je volim. Za 2-3 sata smo u visokom gorju kakvo samo poželjeti možeš. Volim ferate i godišnje nekoliko prođem. Uživam i u talijanskim Dolomitima, svake godine odaberemo neke „tritisućnjake” i onda ih pohodimo. Bila sam i na nekim švicarskim „četiritisućnjacima”. I svugdje je predivno. S društvom smo prošli planine većine okolnih država, jedino nam je preostala još Makedonija i Srbija. Ne mogu reći gdje mi je bilo najljepše. To je isto kao da pitate roditelje koje im je dijete draže. Svaka planina je život za sebe, sa svakom sam podijelila dio sebe.
O tvojem pohodu na Himalaju?
– Kao i svaki pravi planinar, tražiš nove izazove. Imam sreću što me u tome prati i moj suprug Lujz. Tada je puno lakše sve planirati. Kad su naši sinovi odrasli, nama je bilo lakše odabrati neku turu koja oduzima nekoliko tjedana godišnjeg odmora, a da nikome nećemo previše nedostajati. Tako smo 2011. godine bili prvi put u Nepalu. Prošli smo Annapurna Circuit Trek, znači hodali smo oko Annapurna, prošli u 18 dana oko 250 km. Fantastično iskustvo, susret s različitim kulturama. Ljudi prekrasni, priroda božanstvena. Na tom „treku” susrećeš autohtonu himalajsku kulturu, sela, običaje. Nešto posebno. Bilo nas je četvero, hodali smo svojim tempom, uživali u svakom trenutku. Ipak, to nije za svakoga. Moraš biti spreman na odricanja od luksuznih uvjeta noćenja, čistoće… Ako si na to spreman, predlažem svakako da ode u te krajeve – savjetuje nas Sonja i dodaje:
– 2014. bili smo po drugi put. Bilo nas je troje i odabrali smo Everest Trek, EBC, Kalapatar i Island Peak, 6189 mnv. Bilo je svega, od lagane visinske bolesti, snažnih mećava, smrzavanja u šatorima na -17. Ali kad uspiješ, sve se to zaboravi. Kad staneš na te visine, a bilo je mnogo odricanja, tada znaš koliko vrijedi takav pogled… pogled na mnoge „osamtisućake” koji su nas pozdravljali u društvu s najvišim vrhom Mt. Everestom.
Kada smo je upitali koje planine najljepše i što joj je najljepše u planinarskom životu, rekla je kako za nju nema najljepše i najdraže planine već:
– Volim planine, volim planinariti. Poštujem ih, divim im se, uživam na putu do zacrtanog cilja. Volim visoko gorje, ledenjačke ture, volim ferate. Prošla sam mnoge „tritisućnjake” u Austriji, uživala u kombiniranim tehnikama kako bih dohvatila neki novi vrh. Jako volim društvo, volim hodati s nekom uhodanom ekipom iste kondicijske spreme tako da nismo jedan drugome na teret. S društvom se osjećam sigurno, zabavljamo se, jako smo si dobri prijatelji. Ponekad se i malo odvojiš pa hodaš sam, čisto radi sebe…Ostaneš sam sa sobom i onim što ti planina nudi. Onda se opet vratiš u društvo. Uživamo u cvijeću, u vidicima, divimo se kao djeca. Čovjek se ne smije zaboraviti diviti! To ga vraća u djetinjstvo, to nas čini tako blaženima i nevinima. U društvu sve dijelimo, pomažemo si, nadopunjujemo se. I to je bit planinarenja – reći će.
I za kraj, osobne planinarske želje?
– Najprije puno zdravlja i kondicijske spreme. Imam još nekoliko hrvatskih vrhova koje nisam pohodila, to bih htjela proći. Ako ću imati financijska sredstva, možda bih još na Kilimanjaro, još jednom u Nepal, ali me privlači i Maroko, Sjeverna i Južna Amerika, Novi Zeland…Ma, za sve moje želje i snove trebala bih još nekoliko života. Ipak, ono što je važno, želim i nadalje ostati radoznala, diviti se svakodnevnim ljepotama u malim stvarima…A svaka planina koju ću pohoditi, bilo mala ili velika, bila blizu ili daleko, za mene će biti blagoslov – rekla je za kraj žena koja će po ljubavi prema planinama, prema prirodi i njenim ljepotama ući u gradsku Povjesnicu.
