Zlatko Dalić nije siguran. Niti u sustav, niti u sastav. I to je, zapravo, još puno gore od samog poraza protiv Engleske, jer nije tragedija izgubiti od četvrte reprezentacije svijeta. Točno je da Luka više nije i ne može biti “onaj” Luka, da se Guardiol još traži, da će Vuškovićev potencijal tek doći do punog izražaja u godinama koje dolazi. Međutim, koliko god čeprkali po sastavu, kemijali je li trebao ovaj, a ne onaj, činjenica je da, kao što narod mudro kaže, riba smrdi od glave. Što nas vraća na Zlatka Dalića koji je i u Rusiju i u Katar išao s jasnim planom i jasnom idejom.
Jesu li ga iz takta izbacile priče o ljubavnici, iznervirali napadi zbog vikendice ili ga jednostavno umorile stalne kritike i prigovori na njegov račun, unatoč osvojenom srebru i bronci, teško je znati. Samo on se nosi sa svojim demonima, kao i svi mi s vlastitima. Ali posve je jasno da u njemu nema sigurnosti koja ga je krasila ranije. Možemo mi pametovati koliko god hoćemo, ali jedino se on može zbrojiti sam sa sobom. I to mora učiniti što prije. Zanemariti svu buku koja se stvorila proteklih mjeseci, zaboraviti sve što je bilo protiv Engleza i resetirati se na tvorničke postavke. One s kojima je došao na aerodrom uoči leta za Ukrajinu gdje smo gostujućom pobjedom trasirali put za Rusiju. Sve ostalo je povijest.
Naravno da ovo sada više nije ista reprezentacija. Ne samo sastavom, nego i kapacitetom. Ali je njegov izbor, štogod bilo tko od nas mislio o tome. A da bi igrači bili sigurni u sebe i ono što igraju, u to mora potpuno siguran biti i izbornik. Neki njegovi potezi i reakcije pokazuju da nije. Što pomalo čudi, jer niti on, niti mi nemamo što izgubiti. Zlatko Dalić će još dugo biti zapisan u povijest kao najuspješniji hrvatski izbornik, jer ćemo se načekati dok ne ponovimo medalje na dva uzastopna prvenstva ili uopće dođemo do njih. Nitko od nas niti traži, niti očekuje da na ovom prvenstvu moramo biti na postolju. Želimo samo da naši ostave dobar dojam, pokažu najbolji mogući nogomet, pa dokle nas to dovede. Zbog svega toga očekujemo da Dalić zauzme pobjednički stav i gard kakav ga je dosada krasio, da jednostavno svakim potezom, kretnjom i izjavom pokaže vjeru u momčad. Hoće li u tome uspjeti uz Božju pomoć, dodir sreće ili razgovor sa svojim stožerom, posve je svejedno. Želimo ga vidjeti posve koncentriranog na nogomet, potpuno posvećenog momčadi i utakmici, ako treba i s malo prepotencije koja nikome ne priznaje da je bolji. I na terenu protiv Paname i Gane želimo vidjeti Hrvatsku koja zrcali upravo takav duh, kako god te utakmice završile. Radi svega što je je Dalić dao hrvatskom nogometu i svetom hrvatskom dresu, zaslužuje da ga upravo takvog pamtimo.