Dok mnogi u osmom desetljeću života razmišljaju o mirnijim danima, Ivan Boroš pokazuje kako godine mogu biti samo broj. Vitalni 82-godišnjak, kojeg članovi Boćarskog kluba ‘Otok’ s ponosom nazivaju svojim trenerom, i danas je neumoran zaljubljenik u sport i jedan od najzaslužnijih ljudi za razvoj boćanja u Međimurju.
‘Boćanje je veselje!’
Rođeni Otočanec danas živi u Sloveniji, no ljubav prema rodnom kraju nikada nije nestala. Upravo je on prije devet godina u Otok donio ideju o osnivanju boćarskog kluba. Ideja je brzo pronašla svoje poklonike, a Boćarski klub ‘Otok’ danas je nezaobilazan dio sportskog života mjesta.
– Boćanje je veselje, posebno za stariju generaciju. Ništa ne košta, a jako je koristan sport. Vidim i sam da kada ne treniram, odmah me bole križa i noge. A dok idem dva ili tri puta tjedno na trening, potpuno sam drugi čovjek – govori nam Boroš.
Sport je, kaže, dio njegova života otkad zna za sebe. Iako je danas najviše vezan uz boćanje, iza njega su desetljeća provedena na nogometnim terenima. Boćanjem se aktivno bavi više od dvadeset godina, a svoje bogato iskustvo nesebično prenosi drugim članovima kluba.
Iako ga svi zovu trenerom, Ivan se na tu titulu samo nasmije.
– Ma to me oni malo zezaju – govori kroz smijeh.
No članovi kluba dobro znaju koliko im znači njegovo znanje i iskustvo. Upravo je Boroš taj koji vodi sportski dio kluba, savjetuje igrače i pomaže mlađim generacijama da zavole ovaj sport. Posebno je zanimljivo da je većini današnjih članova kluba bio trener i mnogo ranije – još u njihovim nogometnim danima u NK Otoku.
Posebna veza Otoka i nogometa
Prisjetio se i jedne anegdote kada je u Otok doveo nogometni klub iz Maribora, tada vrlo visoko plasiran na ljestvici.
– Došao sam na utakmicu, a na terenu više od 50 igrača. Trener iz Maribora me pitao: ‘Ivo, nemoj me zezati, odakle si stvorio sve te igrače?’ Ja sam mu rekao: ‘Kod nas kad se dijete rodi, već je na nogometnom terenu!’ – prisjeća se kroz smijeh.
Tijekom razgovora pokazao nam je i nekoliko fotografija iz svoje bogate sportske prošlosti. Posebno mjesto zauzima fotografija iz 1957. godine na kojoj se nalazi kao mladić među tadašnjim sportašima. Bez problema je nabrojao sva imena s fotografije, što dovoljno govori o njegovoj ljubavi prema sportu i ljudima s kojima je dijelio teren.
Među uspomenama posebno čuva fotografiju s legendarnim Dragom Vabecom, nekadašnjim kapetanom jugoslavenske nogometne reprezentacije i Dinama, s kojim je godinama bio u vrlo dobrim odnosima. Spominje i brojne druge sportske velikane poput Tome Prosena i Zvonka Brebera, ljudi koji su obilježili njegove sportske dane.
Iako je nogomet obilježio velik dio njegova života, boćanje danas ima posebno mjesto u njegovom srcu. Upravo kroz taj sport nastavlja širiti optimizam i dokazivati da aktivan život nema rok trajanja. Na pitanje u čemu je tajna njegove vitalnosti, odgovor daje bez puno razmišljanja.
– Treba se gibati! Istina, malo sam se udebljao nakon operacije koju sam imao prije dvije godine, ali kretnja je lijek za sve – poručuje.
A na kraju razgovora, uz osmijeh koji ga ne napušta, dodaje – Do smrti nekak bude!
Njegov vedar duh, ljubav prema sportu i neumorna energija najbolji su dokaz da godine ne određuju čovjeka. Svaka čast, treneru Ivane, i puno zdravlja, sportskih trenutaka i osmijeha u godinama koje dolaze!
