Uoči obljetnice događaja u Borovu Selu, šestorica Međimuraca – Dejan Mikulan iz Gornjeg Hrašćana, Rudolf Kiščinal iz Donje Dubrave, Ljubomir Hudiček iz Donjeg Vidovca, Josip Mati iz Goričana, Ivan Mikuljan iz Nedelišća i Alen Pancer iz Pribislavca (rodom iz Svete Marije) – ponovno su se okupila i prisjetila dana koji su im zauvijek ostali urezani u pamćenje.
Borovo selo je gradska četvrt Vukovara gdje je obrana službeno slomljena dan poslije sloma obrane Vukovara. Tijekom ratne 1991. godine u tom dijelu Vukovara vodile su se krvave borbe pri čemu je dovoljno spomenuti Trpinjsku cestu.
Kako su nam ispričali, u policiju su pristupili 13. ožujka 1991. godine, u vrijeme kada su se prilike u Hrvatskoj brzo mijenjale, a sigurnosna situacija postajala sve napetija. Nakon tek dva tjedna obuke u Vinici, upućeni su na teren.
– Sve se odvijalo jako brzo. Nismo imali puno vremena za pripremu. Poslani smo u Erdut, a putem smo mislili da idemo na Plitvice jer su se tamo već događali sukobi. Bili smo obučeni u civilnu odjeću kako ne bismo bili uočeni – prisjećaju se.
Po dolasku na istok Hrvatske dočekao ih je tadašnji načelnik Josip Reihl-Kir, a ubrzo su raspoređeni kao posebna jedinica.
– Policajci koji su već bili u radnom odnosu ostali su doma, a mi, praktički početnici, poslani smo na teren. Prespavali smo noć na otvorenom, bez pravih uvjeta – govore.
Sljedećeg jutra situacija se dodatno zaoštrila.
– Oko 11 sati po nas dolaze autobusi. Dobivamo po dvije bombe, repetiramo puške i dobivamo zapovijed: čim izađemo van, pucati na sve što se miče – prepričavaju.
Krenuli su prema području između Dalja i Erduta, ne sluteći što ih čeka.
– Prvi autobus upao je u unakrsnu paljbu. Mi smo bili u drugom. Iskrcali smo se u pšenicu i tada počinje prava drama. Snajperski meci su fijukali iznad glave, doslovno smo čuli kako režu zrak. U početku nisi ni svjestan koliko je to blizu, dok ne vidiš ranjenog – govore.
U tim trenucima ranjen je i njihov kolega Željko Pongrac iz Donjeg Mihaljevca, koji je prevezen u osječku bolnicu.
– Tada smo shvatili ozbiljnost situacije. S jednim punjenjem trebali smo ući u Borovo Selo koje je bilo udaljeno oko 400 metara. To je bilo gotovo nemoguće – ističu.
Kako kažu, nadmoć protivničkih snaga bila je očita.
– Nadmoć je bila neusporediva. Lokalni pobunjenici i JNA imali su puno jače naoružanje. Povukli smo se prema farmi Lovas gdje smo čekali do mraka, dok je vojska radila tampon-zonu – prisjećaju se.
Istoga dana u Borovu Selu ubijeno je i izmasakrirano 12 hrvatskih policajaca.
– Kad danas premotamo film, imamo osjećaj da smo tamo poslani bez pravih informacija, gotovo kao pokus. Taj dio čak nije ni evidentiran u našem ratnom putu – dodaju.
Nakon tih događaja dio njih ostao je na istočnoslavonskom ratištu do prve smjene, kada su ih zamijenili policajci iz Osijeka. Po povratku kući, nadajući se nastavku službe, suočili su se s neizvjesnošću.
– Rečeno nam je da za nas nema mjesta, jer se smatralo da smo napustili teren, kao i mnogi koji su nakon svega odustali – govore.
No, njih šestorica nastavila su svoj put.
– Otišli smo u vojarnu Trstenik gdje je 15. svibnja osnovana 2 gardijska brigada Gromovi čiji smo postali članovi. Kasnije su neki od nas, poput Pancera, Hudičeka i Kiščinala, otišli i u 113. šibensku brigadu te sudjelovali u borbama na šibenskom, zadarskom i južnom bojištu – prisjećaju se.
Godinama kasnije, uz fotografiju i razgovor, prisjećanja su i dalje živa, a slike iz tih dana teško blijede.
– To su stvari koje ostaju za cijeli život – kratko kažu.
Dodaju i kako su Međimurci i tada, kao i mnogo puta kasnije, bili tamo gdje je bilo najpotrebnije.
– Uvijek smo nekako bili po strani, ali kad je trebalo, bili smo prvi. Dali smo svoj maksimum gdje god smo bili – poručuju.
