Prije 30 godina, 13.travnja 1996. godine, otvorena je danas kultna Pizzerija „Šut“ Nedelišće. Prvih je godina djelovala kao caffe bar, da bi kasnije proširila svoju ponudu na pizze po čemu je i danas prepoznatljiva. Svojim gostima posljednjih godina ponudila je i poseban prostor za sve vrste proslava. Njezin vlasnik Miljenko Vizinger u tom je periodu postao popularan i omiljen, baš kao i njegov lokal, pa se i danas često govori: Idemo k Mićiju na pizzu. Zanimalo nas je kako je trinaestica, koju mnogi smatraju nesretnim brojem, u njegovom slučaju donijela sreću i uspjeh.
-Uz taj datum, 13.travnja, sam posebno emotivno vezan. Na taj dan 1991. godine, u razmaku od samo pola sata, se rodio naš stariji sin Saša, a samo malo poslije toga stigla je tužna vijest o smrti mog oca Josipa. Tako da 1996. godine, kada smo odlučili otvoriti „Šut“, nije bilo nikakve dileme oko odabira datuma kada ćemo započeti s radom, objašnjava legendarni Mićo koji je sinoć u obiteljskom krugu proslavio rođendan sina Saše, dok pravu feštu za veliku obljetnicu svoje pizzerije planira za mjesec-dva kada se potpuno oporavi od operacije kojoj je bio podvrgnut početkom veljače.
Zanimalo nas je kako je, uopće, došlo do pokretanja lokala i zašto nosi baš to ime.
-Kao završeni strojobravar desetak sam godina radio u čakovečkom Metalcu. Dosta dugo sam se bavio i nogometnim suđenjem te kao pomoćni sudac dogurao do Druge lige. Kada se firma ugasila bilo je potrebno naći novi izvor egzistencije i odlučili smo otvoriti kafić. S obzirom da se nalazio preko puta starog nogometnog igrališta u Nedelišću te da je nogomet i u našoj obitelji najvažnija sporedna stvar na svijetu, ime „Šut“ se nametnulo samo po sebi.
Početak nije bio lagan.
-Uvijek sam se držao toga da se u životu ništa ne dešava preko noći i da je za sve potrebno vrijeme. Tako se i naš lokal razvijao postepeno. Počeli smo u prostoriji koja nije bila veća od 4×4, ali malo-pomalo došli smo do lijepo uređenog prostora većeg od 120 četvornih metara uz koji se nalazi i vanjske terase. Posebno sam ponosan što smo u doba korone, kada nikome nije bilo lako, dogradili dodatni restoran za pedesetak ljudi, gdje se odvijaju obiteljske, poslovne i druge proslave.
Pizze, po kojima ste čuveni, nisu bile u ponudi od prvog dana.
-Nisu, iako je to od samog početka bila moja želja. Ali kad smo otvorili za to nije bilo dovoljno prostora. Međutim, kao što sam rekao, postepeno smo se širili i došli do mogućnosti postavljanja krušne peći koja je bila ključna za tako nešto. Sjećam se da smo na početku pokrenuli jaku reklamnu kampanju, ali prvih tjedan dana se gotovo ništa nije dešavalo. Zato smo burno proslavili kad smo došli do 50 pizza dnevno, a kada je prvi put pala stotka svi smo bili pijani, govori nam u šali uvijek nasmijani i raspoloženi Mićo koji se sa sjetom prisjeća starog Yugića kojeg su koristili kada se pojavila potreba za dostavom.
-Moram istaknuti našeg prvog pizza majstora Dejana Hercega koji je uvelike pridonio tome da se o našem lokalu i pizzama govorilo kao o vrhunskima. Imali smo puno kvalitetnih i dobrih zaposlenika, što je u svakom lokalu posebno važno. Danas je puno teže pronaći tako kvalitetno osoblje. Ipak, najveći dio posla odradili smo kao obitelj. Od prvog dana uz mene je supruga Milena koja je uvijek uskakala gdje god je trebalo nakon odrađenog posla u tvrtki gdje je zaposlena. Već kroz osnovnu i srednju školu, a onda i kasnije puno je pomagao naš mlađi sin Nino sa svojom Tihanom, koji će nas uskoro naslijediti u pizzeriji kad se Milena i ja potpuno posvetimo brizi o dodatnom objektu koji smo pokrenuli. Kad zatreba uvijek uskoče stariji sin Saša i njegova Leila, a vjerujem da će taj obiteljski duh oni prenijeti i na generacije koje dolaze.
„Šut“ je svoje usluge pružao i izvan vlastitog lokala.
-Sve je počelo za s koncertom kojim je obilježena 10. obljetnica Radija 1 u dvorani Graditeljske škole u Čakovcu 2005. godine. Godinu dan kasnije, za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj 2006. godine., na vanjskim prostorima Mesapa smo postavili veliki ekran pod šatorom za zajedničko gledanje utakmice protiv Australije. Kad je šator već bio tamo, večer prije smo iskoristi za organizaciju Plesnjaka u suradnji s Radiom 1. Bio je to naš prvi od brojnih Plesnjaka koje smo radili zajedno, uključujući i nezaboravne Megaplesnjake. Potom smo i sami organizirali nekoliko koncerata i drugih proslava na Mesapu te pružali ugostiteljske usluge i na nekim drugim veselicama u organizaciji Općine Nedelišće i drugih. Uvijek ću pamtiti ta vremena, jer su bila posebna i nešto slično teško će se ponoviti.
Na Plesnjacima je Mićo znao i zapjevati.
-Takav sam. Veseljak u srcu i duši. Pjesma me ponese, volim dobro društvo i zabavu, volim kada su ljudi oko mene i kada su naši gosti dobre volje. Na Plesnjacima sam se znao pridružiti brojnim međimurskim bandovima koji su tamo nastupili, a i danas rado zapjevam uz svog „starog kuma“ Nenada Gaveza, ali i brojne druge glazbene prijatelje na raznim druženjima ili proslavama koje organiziramo.
Kad ne pjeva, Mićo zna i fino kuhati.
-Za svoju teletinu ispod peke samo dobio mnogo komplimenata i naši je gosti u posebnim prigodama često traže. Za nogometaše i upravu NK Nedelišće te svoje brojne prijatelje često pripremim roštilj u dvorištu, pri čemu obvezno koristim friške namirnice Mesnice Mihalić. Bude tu i drugih specijaliteta, moja Milena sprema vrhunski tartar biftek i razna slatka iznenađenja, a kad nema ničega drugoga uvijek se nađe nešto za narezati pod 45 stupnjeva, uz smijeh govori Mićo.
U ugostiteljstvu nije lako tako dugo trajati.
-Za ovaj posao, kao i mnoge druge, čovjek mora biti rođen. Moraš voljeti ljude i imati osjećaj za njih. Bude i manje lijepih situacija, ljudi su različiti, ali i kada se pojavi neki manji problem sve to nastojim riješiti razgovorom i šalom. Ove godine službeno odlazim u mirovinu, ali svi koji me poznaju dobro znaju da ne mogu mirovati i da uvijek mora biti neku akcija oko mene. Tako da ću se „Šutu“, svojoj obitelji i našim dragim gostima veseliti i družiti se s njima sve dok mogu biti na nogama, poručio je na kraju Miljenko Vizinger Mićo kojem, kao i cijeloj obitelji, želimo još mnogo ovakvih obljetnica.
